8. GLAVA
RASCEP - KRALJEVINA IZRAEL
Kraljevina deset plemena, ili kraljevina Izrael, zauzimala je celu severnu i centralnu oblast Palestine. Prvi kralj je bio Jerovoam, a njegova prestonica je bila Šehem, u zemlji Efrajim. Jerovoam se pribojavao da će narod njegove kraljevine odlaziti u Jerusalim radi velikog hrama i tamo se otuđiti od njega i prići Rehovoamu. Da bi to sprečio, sagradio je dva hrama u svojoj kraljevini, jedan u centralnoj oblasti u gradu Bet-Elu, a drugi na severu u gradu Danu. U svakom je hramu postavio po jedan zlatni kip teleta, a narodu je objavio da je to lik božji kome se treba klanjati. To je učinio da bi ugodio narodu, koji očigledno nije shvatio kako je moguće klanjati se nevidljivom bogu koji se nailazi na nebu. Tako je narod kraljevine Izrael postao sličan susednim narodima koji su se klanjali raznim idolima.
Između severne kraljevine i Feničana došlo je do tešnjih veza za vreme kralja Ahava, koji je Samariju, grad u blizini Šehema, učinio svojom prestonicom. Samarija je postala velik grad, drugi Jerusalim, a među njegovim stanovnicima bilo je mnogo stranaca, Feničana i Aramejaca. Ahavova žena Jezebela (Izabel) bila je kći feničanskog kralja; ona je u društveni život Samarije uvela mnoge običaje svog rodnog kraja. Među članovima njenog dvora bilo je i sveštenika feničanskog boga Bata, pa se i u kraljevini Izrael, kod viših društvenih klasa, uvrežilo obožavanje boga Bala i paganske boginje Aštarot (Astarta).
U to vreme pojavio se u Samariji Elija, prorok iz transjordanskog grada Tišbija. On je pozvao narod da napusti grešne puteve na koje su ga naveli kralj i kraljica. Jezebela je naredila da se strogo kazne prorok i njegovi sledbenici, koji su sebe nazivali prorocima jevrejskog boga. Mnogi od njih bili su uhvaćeni i mučeni, a neki su izbegli u druge zemlje. Elija se krio u pustim predelima oko Jordana ili u Sinajskoj pustinji, gde je nekada Mojsije dao narodu Toru. Ali se, s vremena na vreme, pojavljivao u Samariji da bi kralju otvoreno rekao istinu. Jednog dana Elija sazna da su Ahav i Jezebela počinili tešku nepravdu. U susedstvu kraljevske palate nalazio se vinograd koji je pripadao čoveku po imenu Navot. Kralj je želeo da kupi to zemljište i tako proširi kraljevske vrtove, ali Navot nije hteo da ga proda. Svirepa Jezebela tada naredi da se Navot izvede pred sud pod optužbom da je hulio na boga i kralja. Privela je svedoke koji su lažno svedočili protiv njega i sud ga je osudio na smrt, a njegov lepi vinograd postade sopstvenost kraljeva. Kada je Elija čuo za ovu nepravdu, otišao je kralju i ljutito mu reče: ,,Ti si ubio nevinog čoveka i uzeo mu zemlju. Za ovo ćeš biti kažnjen. Na istom mestu gde su psi lizali krv Navotovu, psi će lizati krv tvoju i članova tvoje porodice."
Ovo se proročanstvo uskoro ostvarilo. Ahav je vodio mnogo ratova protiv Ben-Hadada (Ven Adad), kralja Arama, koji je zavladao svim susednim zemljama i nastojao da osvoji i neke oblasti kraljevine Izrael. Dvaput su Aramejci upali u zemlju i opsedali Samariju, ali ih je Ahavova vojska oba puta isterala. Treći put je Ahav bio poražen, a i sam je u borbi bio smrtno ranjen. Sav u krvi smešten je u kola i dovučen do Samarije, gde je umro, a psi su lizali njegovu krv na mestu gde se nekada nalazio Navotov vinograd.
Jezebela i njen sin Jehoram (Joram) i dalje su vladali zemljom, u kojoj su se više nego ikad ranije bili raširili idolopoklonstvo i njegovi poroci, uprkos naporima Elije i njegovih sledbenika da spreče njihovo širenje. Elija je u međuvremenu umro. (U narodu je postojalo verovanje da ga je vihor živog poneo u nebo.) Njegov učenik Elisa nastavio je borbu sa kraljevskom kućom Samarije. Ubeđen u potrebu da jaka ličnost vlada Izraelom, Elisa je nagovorio vojnog starešinu Jehua da zbaci Ahavova naslednika, a sebe proglasi kraljem. Obećao mu je svoju podršku pod uslovom da ukine kult Bala i ponovo uspostavi poštovanje jedinog boga. Jehu je svoj plan izveo na najkrvoločniji način. Pobio je celu Ahavovu porodicu i sve sveštenike koji su pripadali svetilištima Bala. Postao je kralj Izraela i nastavio ratovanje sa Aramom, Rat se produžio i pod vladavinom njegovog sina i unuka, donoseći pobede, ali i teške poraze.
Kraljevina Izrael je imala samo jedan kraći period mira za vreme vladavine Jehuovog praunuka Jerovoama II, koji je vladao pedeset godina. Jerovoam je uspostavio mir u zemlji, pa je, kao i kralj Solomon, podigao niz lepih građevina u svojoj prestonici Samariji. Za sebe je sagradio zimsku i letnju palatu. Za vreme ovog mirnog perioda oživele su trgovinske veze sa Fenikijom i drugim zemljama, mnogi stanovnici Samarije su se obogatili, živeli su u velikim raskošnim :kuca,ma, imali nameštaj ukrašen zlatom i slonovačom, nosili skupocena odela, jeli probranu hranu i pili odabrana vina. Naročito su žene iskoristile ovu plimu blagostanja i živele veoma raskošno. Bogataši su svoju imovinu ponajčešće stekli na nečastan način: eksploatisali su svoje radnike, pozajmljivati i novac uz visoke kamate, a kad siromašni dužnik nije bio u mogućnosti da na vreme plati, prisvajali bi njegov imetak Mi bi ga pretvarali u roba. Za vreme gladi bogati trgovci davali bi žito na kredit po preterano visokim cenama, da bi potom za dug oduzimali njive i vinograde svojih dužnika. Čak je i sveštenike u hramovima zahvatila žudnja za novcem i uživanjem. Pravi duhovni vođi, proroci, nisu mogli da to ravnodušno gledaju i upozoravali su narod da takav način života mora da završi nesrećom.
Najveći prorok tog vremena bio je Amos, zemljoradnik iz malog sela u Judeji. Kada je iz svog zaseoka došao u veliki grad Bet-El, gde je Jerovoam I sagradio svoj hram, i onde video raspusnost gradskih stanovnika, ukorio ih je što ne žive u skladu sa zakonima istine i pravde i prorekao im da će biti kažnjeni zbog svojih grehova. Opominjući bogataše govorio im je: „Neće vam biti dopušteno da stanujete u kućama koje ste gradili od isklesanog kamena, jer gazite siromahe", a obraćajući se lakomislenim ženama Izraela uzviknuo je: „čujte ovu reč, vi krave debele, koje krivo činite ubogima i satirete siromahe, vi koje govorite muževima svojim »dajte nam da još pijemo« — doći će dani kada će vas oterati u izgnanstvo…" Amos je smatrao da se u Judeji živi čistije nego u kraljevini Izrael i proricao je da će narod biti izgnan iz ove zemlje.
Jedan od sveštenika hrama u Bet-Elu izvestio je kralja da neki prorok iz kraljevine Judeje obilazi narod i uliva mu strah proricanjem raznih nesreća. Isti taj sveštenik je Amosu rekao neka se vrati u Judeju i tamo prorokuje, a da to više ne čini u Bet-Elu. Na ovo je Amos odgovorio: „Nisam prorok, ni prorokov sin: Pastir sam i odgajam dudove, ali me gospod odvoji od stada i reče mi »idi i prorokuj mom narodu izraelskom«."
Posle smrti Jerovoama II nastalo je strašno vreme za narod Izraela. Snažna kraljevina Asirija rešila je da podjarmi sve susedne male zemlje, a među njima i kraljevinu Izrael. Kraljevi Izraela, preslabi za otpor, bili su prisiljeni da se potčine Tiglat-Pileseru, kako je to predvideo prorok Hosea. Prvo su pokušali da se odupru sve jačim navalama napadača. Sklopili su savez sa drugim susednim kraljevinama u cilju stvaranja zajedničkog fronta protiv Asiraca, ali su bili pobeđeni. Moćni Tiglat-Pileser osvojio je polovinu kraljevine Izrael, a hiljade zarobljenika je oterao kao roblje u strane zemlje. Nešto docnije, njegovi naslednici Šalmaneser i Sargon osvojili su, posle trogodišnje opsade, utvrđeni grad Samariju. Od prestonice i njene okoline ostale su samo ruševine, a. stanovništvo je odvedeno u ropstvo u daleke zemlje centralne Azije. Opustošene gradove zauzeli su Asirci i druga plemena, koji su se konačno stopili sa poslednjim ostacima izraelskog naroda i tako stvorili mešavinu naroda poznatu pod imenom „Šomronim" ili „Samarićani".
Kraljevina Izrael postojala je blizu dve stotine godina; razorena je godine 720. pre nove ere.