1. Osnivanje logora
Radi gušenja ustanka u Srbiji, koji je ugrožavao njegove vitalne interese na Jugoistoku, nemački okupator bio je spreman na primenu i najdrastičnijih genocidnih mera. Dalekosežni planovi o raseljavanju srpskog stanovništva u ustaničkim područjima i o interniranju ustanika, u jesen 1941godine, nisu mogli da se sprovedu sa do tada izgrađenom mrežom zatvora i logora. Zbog toga je, prema izveštaju Operativne grupe policije iz Beograda svojoj berlinskoj centrali, od 9. oktobra 1941. godine, »u luku Save kod Mitrovice« planirano podizanje »sabirnog logora«. Njega bi izradila Organizacija Tot »po tipu nemačkih koncentracionih logora«. Logorom bi upravljala Operativna grupa policije, a u njemu bi se smestilo prvo 50.000, a kasnije 500.000 ljudi.1
Za mesto novog logora izabrana je Zasavica, selo u Mačvi »u luku Save kod Mitrovice«,2 gde su, 12. i 13. oktobra 1941. godine, snage Vermahta izvršile masovna streljanja Jevreja i Roma. Blizina reke Save, kao i drugih komunikacija u Mačvi i Sremu doprineli su da se ova lokacija učini Nemcima pogodnom za jedan veći logor. Ubrzo se pokazalo da ravničarski teren uz reku zbog visokog vodostaja postaje močvaran i da treba potražiti novu lokaciju. U međuvremenu, izgradnja logora u Zasavici već je otpočela. Kao što je bilo i planirano izgradnju je organizovala Organizacija Tot, a kao radna snaga služili su zatočenici dovedeni iz logora na Senjaku u Šapcu (Durchgangslager Šabac, skraćeno Dulag Šabac —: Prolazni logor Šabac). Za njih je u Zasavici organizovan logor koji je nosio oznaku Dulag 183 (Durchgangslager 183 — Prolazni logor 183).3
Istovremeno, u Beogradu su vodeni razgovori o rešenju »jevrejskog pitanja« u Srbiji. Zaključak je bio, kao što smo videli, da se po okončanju streljanja jevrejskih i romskih muškaraca njihove porodice prikupe u »ciganskoj četvrti Beograda« a zatim interniraju na »srpskom ostrvu Mitrovica«. Tu je trebalo organizovati dva logora: jedan za Jerveje i Rome i drugi za »50.000 srpskih talaca«. Odatle bi se Jevreji, kada to bude tehnički izvodljivo, prebacili u »prihvatni logor na istoku«.4 Pri donošenju ovakvog zaključka sigurno se imalo u vidu da je na Savi kod Mitrovice planirana i otpočeta izgradnja jednog sabirnog logora — to se vidi i po ponavljanju broja od 50.000 zatočenika. Izgradnju logora u Zasavici trebalo je iskoristiti za organizovanje još jednog logora za Jevreje i Rome saglasno zaključcima razgovora o »jevrejskom pitanju«. Iz izveštaja Operativne grupe policije, od 20. oktobra 1941. godine, vidi se da se tada postupalo prema ovim zaključcima: završeno je interniranje jevrejskih muškaraca i naređeno njihovo likvidiranje, a već je i pripremljen geto za interniranje 10.000 članova njihovih porodica.' U Zasavici je, međutim, do 28. oktobra 1941. godine građen samo jedan logor, kako je to prvobitno i bilo planirano, a ne dva.
Pokazalo se da zbog visokog vodostaja Save i pretvaranja zemljišta u močvaru nije moguće nastaviti izgradnju logora u Zasavici. Zbog toga je Opunomoćeni i Komandujući general u Srbiji Beme (Bdhme) naredio, 28. oktobra 1941. godine, komandantu Dulaga 183 da se radovi obustave, a da se za logor upotrebe izložbeni paviljoni na Beogradskom sajmistu. Logoraši su vraćeni u šabački logor, a pripadnici Organizacije Tot Upravnom štabu zapovednika Srbije, dok je bodljikava žica predviđena za logor predata 750. pešadijskom puku." Posle dva dana šef pozadinske službe javio je generalu Bemeu da je »koncentracioni logor u Zasavici« zbog nadošle vode raspušten, a komanda Dulaga 183 povučena i stoji na raspolaganju.7
Ne možemo da se složimo sa tvrdnjom da je, 28. oktobra 1941. godine, na razgovorima generala Bemea i komandanta Dulaga 183 odlučeno da se na Beogradskom sajmištu izgradi logor za Jevreje i Rome.8 Tada je doneta odluka da se »sabimi logor« izgrađen »po tipu nemačkih koncentracionih logora« umesto u Zasavici, kako je planirano početkom oktobra 1941. godine, izgradi na Beogradskom sajmištu. Dakle, odluka da se tu izgradi logor rezultat je nužnosti promene lokacije za veliki sabirni logor koji je trebao da primi prvo 50.000, a zatim 500.000 ljudi. Iako su ove cifre svakako rezultat nerealnih procena, one pokazuju da je postojao plan o gušenju ustaničkog pokreta masovnim represalijama i raseljavanjem ustaničkih krajeva u okupiranoj Srbiji, čemu je novi logor trebao da posluži. Do početka novembra 1941. godine trajao je vrhunac ustanka u Srbiji.9 U odnosu na ovaj gorući problem za nemačkog okupatora rešavanje »jevrejskog pitanja« u Srbiji, bilo je od drugorazrednog značaja, tim pre što su jevrejski muškarci već skoro svi bili pobijeni u represalijama. Zaključak o interniranju njihovih porodica u logom u Zasavici zbog poplave nije mogao da se sprovede, ali se sigurno računalo na novi logor koji se organizovao na Beogradskom sajmištu. Odluka o interniranju Jevreja i Roma u ovaj logor, međutim, nije mogla biti doneta pre kraja ofanzive na slobodnu teritoriju u Srbiji (na »Užičku republiku«), čemu su bili podređeni svi okupatorski i kvislinški napori.
Šef Vojno-upravnog štaba Harald Turner tražio je, 26. oktobra 1941. godine, od svih podređenih vojnoupravnih komandi da, zbog postojanja namere »da se žene i deca Jevreja i Cigana uskoro prikupe u sabirni logor i da se ovaj elemenat nemira iseli i time ukloni iz srpskog prostora«, izvrše potrebne pripreme.10 Posle nedelju dana, 3. novembra 1941. godine, Turner je tražio od svih feldkomandantura da dostave približan broj žena i dece sa mestima stanovanja i da izvrše pripreme za njihovo prebacivanje »u jedan sabirni logor u blizini Beograda. Tačan datum sledi. Rok za smeštaj: 15. novembar 1941. godine«.11
Odluka o interniranju Jevreja i Roma u logor na Beogradskom sajmištu doneta je, po svemu sudeći, tek početkom decembra 1941. godine. Tada je postalo jasno da je, posle brzog nemačkog prodora i sloma »Užičke republike« od 25. novembra do 1. decembra 1941. godine,12 matica Narodnooslobodilačkog pokreta u Srbiji poražena. Prema izveštaju Operativnog odeljenja Komandujućeg generaia u Srbiji Komandantu oružanih snaga na Jugoistoku, od 5. decembra 1941. godine, odloženo je iseljavanie »žena i dece ustanika, kao i ostalih nepouzdanih elemenata« u Banat, a »svi Jevreji i Cigani biće prebačeni u koncentracioni logor kod Zemuna«.13
Posle poraza ustanka i odlaganja planova o raseljavanju, okupatoru je za ostvarenje njegovih ciljeva bila dovoljna postojeća mreža zatvora i logora i tek tada mogli su da se sprovedu zaključci o rešavanju »jevrejskog pitanja« u Srbiji. Ne može se prihvatiti objašnjenje da se sa interniranjem Jevreja i Roma na Sajmištu čekalo dok se logor ne osposobi za prijem zatočenika. Logor nije bio potpuno osposobljen još dosta dugo, a prva faza izgradnje trajala je do 16. decembra 1941. godine. I posle toga obavljeno je više manjih radova, a interniranje je, ipak, otpočelo već 3. decembra 1941. godine. Za generala Bemea naređenje o interniranju Jevreja i Roma u logor na Sajmištu sigurno je bilo jedno od poslednjih, pre nego što je 6. decembra 1941. godine predao dužnost Opunomoćenog i Komandujućeg generala u Srbiji generalu Baderu.14 Time je završen njegov krvavi boravak u Srbiji u jesen 1941. godine.
Prema mišljenju generala Badera, od 20. decembra 1941. godine, »komunistički ustanički pokret je doduše, u opadanju, ali još nije ugušen«, tako da se sa toplijim danima moglo očekivati oživljavanje ustaničke delatnosti.15 Već u drugoj polovini marta 1942. godine računalo se da će, istina kasnije, i logor na Beogradskom sajmištu, zajedno sa ostalim logorima u Srbiji, poslužiti za interniranje ustanika radi slanja u »nemačka interesna područja«.16 Početkom maja 1942. godine, u logor je dovedena prva grupa zarobljenih partizana i drugih pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a posle uništenja i preostallh jevrejskih zatočenika, logor na Beogradskom sajmištu dobio je novo ime i novu namenu. Postao je, kako je to početkom oktobra 1941. godine i zamišIjeno, sabirni logor izgrađen po tipu nemačkih koncentracionih logora i pod upravom nemačke Policije bezbednosti i Službe bezbednosti.
Odluka da se Beogradski sajam osposobi za sabirni logor doneta je 28. oktobra 1941. godine. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi odakle je potekao predlog da se paviljoni na Sajmištu iskoriste za logor, ali možemo pretpostaviti da je ovo rešenje generalu Baderu sugerisano iz policijskobezbednosnog aparata. Već je navedeno da je, 17. septembra 1941. godine, u nemačkoj policijskoj arhivi zabeleženo da je grupa Jevreja odvedena (i sigurno streljana) u »jevrejski logor Zemun«, dakle u vreme kada ovaj logor još nije postojao.
Nacisti su za koncentracione logore, gotovo po pravilu, birali usamljena mesta u blizini velikih gradova.17 Na teritoriji okupirane Srbije za logore su najčešće korišćene kasarne i drugi vojni objekti na periferiji gradova, odnosno objekti koji nisu bili mnogo upadljivi, relativno izolovani. Cinjenica da je za logor izabrano Beogradsko sajmište koje je bilo pred očima Beograda, može se objasniti žurbom da se posle poplave Zasavice, pronađe objekat u kome može da se smesti veliki broj zatočenika i koji se nalazi na bezbednom mestu blizu glavnih komunikacija. Izbor za logor Sajmišta, koje je bilo vidljivo sa svih strana, istovremeno pokazuje i bezobzirnost karakterističnu za nemačku okupaciju u Srbiji. To je, međutim, kasnije ipak, imalo određenih posledica.
Posle nekoliko pokušaja, izgradnja Beogradskog sajma otpočela je 1936. godine. Izložbeni paviljoni na levoj obali Save blizu ušća u Dunav uz novi viseoi most Kralja Aleksandra kraj leve strane puta i tramvajske pruge Beograd— Zemun, bili su izgrađeni u iznenađujuće kratkom roku. Ovaj poduhvat pratila je propagandna kampanja u hrvatskoj i slovenačkoj javnosti motivisana time da se Sajam podiže »državnim novcem«.18 Inspirisana konkurentskim razlozima, a ne činjenicama, ova kampanja bila je odjek mnogo širih sukoba na jugoslovenskoj političkoj sceni.
Prvi Beogradski sajam svečano je i, po ondašnjoj oceni, sa puno uspeha otvoren 11. septembra 1937. godine. Do rata 1941. redovno su održavani jesenji i prolećni sajmovi, kao i niz drugih kulturnih i zabavnih priredbi."
Beogradski sajam imao je više paviljona sa ukupno 14.029 m2 izložbene površine. Paviljoni označeni brojevima od 1 do 5 bili su grupisani oko centralne kule i pripadali su zemlji domaćinu. Najveći, paviljon br. 3 imao je površinu od 5.000 nr, a uz njega su jedan nasuprot drugom bila dva para istih paviljona (1. i 2, 4. i 5) sa po 2.100 m2 i 1.600 m2 površine. Paviljon Zadužbine Nikole Spasića služio je kao izložbeni prostor Francuskoj i Holandiji. Svoje paviljone, izgrađene i ukrašene u nacionalnom stilu, imali su i: Italija, Čehoslovačka, Nemačka, Mađarska, Rumunija i Turska.20 Posle uspostavljanja trgovinskih, a zatim i diplomatskih odnosa Kraljevine Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, sredinom 1940. godine, počela je izgradnja masivnog Sovjetskog paviljona. Firma »Filips« imala je svoj paviljon, a postojala su još dva paviljona upamćena po imenima »Hanza« i »Ribarski paviljon«.
U aprilskom bombardovanju Beograda 1941. godine Sajmište nije teže stradalo. Oštećenja su, verovatno, izazvana i detonacijama posle dizanja u vazduh visećeg i železničkog mosta na Savi od snaga Jugoslovenske vojske. Na Sajmište se ubrzo vratio glavni majstor, koji je nastavio održavanje vodovoda i kanalizacije; on je tu inače, i stanovao. Na Sajmištu su, nedugo zatim, smešteni i nemački majstorimonteri, koji su vrlo brzo, za nekih četrdeset dana izgradili železnički most preko Save.21
Posle donošenja odluke da se Beogradško sajmište pretvori u logor, 28. oktobra 1941. godine, nemačke vojnookupacione vlasti u Srbiji morale su da se za saglasnost obrate organima Nezavisne države Hrvatske, jer je njoj prostor Sajmišta, kao i celi istočni Srem, pripao 10. oktobra 1941. godine.22 Saglasnost, koja nije mogla doći u pitanje, tražena je i dobijena preko poslanstva Trećeg rajha u Zagrebu. Međutim, ona je uslovljena time da logor čuvaju Nemci i da snabdevanje ide sa srbijanske, a ne sa hrvatske teritorije.23 Nije jasno da li je tom prilikom naglašeno da će na Sajmištu biti jevrejski logor, ali su prema Benclerovom izveštaju, od 8. decembra 1941. godine, »Hrvati ispoljili razumevanje da Jevreji budu prebačeni u Zemun, kao u jedan prolazni logor« (Ubergangslager) .M
Organizovanje logora na Sajmištu, kao i pre toga u Zasavici, povereno je Operativnom štabu Organizacije Tot, koji je bio u sastavu njene Frontne operative Jugoistok (Fronteinsatz Siidosten). Izgradnja »prve faze« »koncentracionog logora Zemun« (Konzentrationslager Semlin) trajala je do 16. decembra 1941. godine. Za materijal i plate utrošeno je 180.000 rajhsmaraka, a graditelji su predviđali da će potpuna izgradnja logora koštati 400.000—450.000 rajhsmaraka.25 Organizacija Tot, međutim, nije u potpunosti iskoristila iznos koji joj je stavljen na raspolaganje za izgradnju logora, kako se vidi u izveštaju Uprave grupe Feldkomandanture 599 Beograd Upravnom štabu Komandujućeg generala u Srbiji od 6. jula 1942. godine.26
Pokazalo se da su pripreme Sajmišta za logor bile usmerene pre svega na spoljno osiguranje i na obezbeđenje najnužnijeg smeštaja za masu zatočenika, što je imalo teške posledice po nekoliko hiljada žena i dece zatočenih u logoru tokom oštre zime 1941/1942. godine.
Organizacija Tot je od početka adaptacije Sajmišta za logor koristila za svoje potrebe objekte logora nemačkih iseIjenika iz Besarabije i Dobrudže na samom ušću Save u Dunav. Prema sporazumu sa Trećim rajhom, sredinom 1940. godine, ove mmunske pokrajine pripojene su Sovjetskom Savezu i Bugarskoj. Preseljavanje nemačke manj.ine dz ovih pokrajina vršeno je, u skladu sa sporazumom, od juna do decembra 1940. godine i obavljalo se brodovima uz Dunav. Za prihvatanje iseljenika u Jugoslaviji su podignuta dva logora: u Prahovu i na Ušću kod Beograda. Za njihovo podizanje najzaslužniji su bili domaći Nemci. Barake ovog logora nalazile su se preko puta Sajmišta, na ušću Save u Dunav, sa desne strane puta i tramvajske pruge Beograd—Zemun. U leto 1942. ovaj logor praktično je postao deo logora na Sajmištu.27
Kao i na izgradnji nekih drugih logora (u Zasavici, Nišu), i na pripremi Sajmišta za logor kao radna snaga korišćeni su zatočenici. Iz grupe od 200—300 preostalih jevrejskih muškaraca u logoru u Topovskim šupama, tokom novembra i decembra 1941. godine, dovođene su na rad grupe od oko 50 logoraša.28 Pored postojeće ograde oko Sajmišta podignuta je još jedna ograda od bodljikave žice visine oko 2 metra. Između dva reda žica bili su »ježevi«, takođe od bodljikave žice. U paviljonima su ozidane velike peći, a od dasaka je napravljeno više redova ležajeva (»boksova«) na tri, ponegde i četiri nivoa. Umesto polupanih stakala na prozorima su zakovane daske, a više pukotina na zidovima ostalo je nepopravljeno. Loše pokriveni krovovi ubrzo su počeli da prokišnjavaju.29
Sve ovo pokazuje da je Beogradsko sajmište adaptirano za logor u žurbi i polovično.30 Bilo je očigledno da je osnovni cilj vojnookupacionih vlasti bio da se logor kakotako osposobi za prijem velikog broja zatočenika, iako neki neophodni uređaji i instalacije nisu bili osposobljeni ili su to bili u nedovoljnoj meri. Cak ni za stražu nije odmah obezbeđen zaklon, tako da je, 26. decembra 1941. godine, komandant logora tražio »izuzetno hitno« isporuku stražarskih kućica zbog promene vremena, odnosno jake zime.31
Prema dosadašnjim tumačenjima u istoriografijl, iogor na Sajmištu snabdevala je Opština grada Beograda, koja je preko svog Odseka za socijalno staranje i socijalne ustanove nabavljala hranu i slala je u logor, dok su vrstu i količinu hrane određivali Nemci. Iz toga bi proizlazilo da je beogradska opština i izdržavala logor na Sajmištu.32
Izdržavanje logora na Sajmištu preuzele su na sebe nemačke vojnookupacione, a ne srpske kvislinške ustanove. Logor je finansiran novcem od pijačke i prodaje jevrejske imovine, kojim je raspolagao štab Generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji Franca Nojhauzena. Ovaj štab isplaćivao je šefu Vojnoupravnog štaba H. Turneru avanse za izdržavanje logora, a on je ove sume prosleđivao Opštini grada Beograda, odnosno Dragoslavu Jovanoviću, upravniku grada Beograda. Avans je zatim polagan kod Beogradske opštinske štedionice. Odsek za socijalno staranje i socijalne ustanove Upravnog odeljenja Gradskog poglavarstva Beograd izuzimao je odgovarajuće novčane iznose iz avansa u korist privremenog računa »Gotovina za tshranu Jevreja«. Naplaćene sume Odsek je polagao u korist računa »Fond narodnih restorana« kod iste štedionice. Izuzete sume Odsek je petnaestodnevno pravdao originalnim obračunima za liferovane namirnice overenim od komandanta logora.33 U Opštini grada Beograda račune su overavali Dragoslav Jovanovie, upravnik grada, i Dragomir Petrović, šef Upravnog odeljenja Gradskog poglavarstva. Overeni računi zatim su upućivani H. Turneru koji ih je prosleđivao F. Nojhauzenu.
Ovakvim finansiranjem u promenjenim uslovima i na nov način nastavljena je dotadašnja praksa. Krajem leta i u jesen 1941. godine, ishranu zatočenih Jevreja u logoru u Topovskim šupama organizovali su i najvećim delom finansirali sami Jevreji preko Predstavništva jevrejske zajednice, sve dok je za to bilo uslova. Posle interniranja svih preostalih Jevreja, pa i samog Predstavništva, u Jevrejski logor Zemun (Judenlager Semlin), Nemci su organizovanje snabdevanja poverili Opštini grada Beograda, a finansirali su ga novcem od pljačke jevrejske imovine.
Po istom modelu sami Jevreji izdržavall su jevrejske logore i jevrejske zatočenike i u logorima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.34 I inače, antijevrejske mere u NDH i okupiranoj Srbiji dobrim delom su koincidirale, s tim što je za ustašku državu primaran bio »srpski problem«, a za Nemce gušenje ustanka u Srbiji. Potpuno je jasno ko je ustašama u oba slučaja poslužio kao uzor.
Prvi avans za izdržavanje logora na Sajmištu, u iznosu od 6 miliona dinara, Nojhauzenov štab isplatio je H. Turneru 13. decembra 1941. godine, a ovaj je istog dana za istu svrhu isplatio D. Jovanoviću 4 miliona dinara.35 Iz izvora se ne vidi za koju namenu je otišla razlika od 2 miliona dinara, ali možemo pretpostaviti da je poslužila za pokriće nekih ranijih troškova iste vrste. Sredinom marta 1942. godine, isplaćen je i drugi avans u iznosu od 7,5 miliona dinara. Ovaj iznos pokazao se kao nedovoljan, kako je bar Opština predstavljala, tako da je ona, sa dozvolom Turnera, za snabdevanje logora uzimala zajmove. Do 20. aprila 1942. godine, zadužila se na iznos od 7 miliona dinara.36 Za snabdevanje Jevrejskog logora Zemun, Opštini grada Beograda ukupno je isplaćen iznos od 26,900.000 dinara, kako se vidi iz izveštaja Upravne grupe Feldkomandanture 599 Beograd Upravnom štabu Komandujućeg generala i Zapovednika u Srbiji od 6. jula 1942. godine. Ovaj iznos bio je za 40.000 dinara manji nego što je Opština potraživala. U izveštaju je, inače, konstatovan niz nepravilnosti (previsoki računi, oporezivanje isporučilaca od strane Opštine porezom od 3°/o i drugo) i predloženo je da se izvrši revizija računa.37
Iako se iz izvora ne vidi da li se postupilo po predlogu iz izveštaja, možemo ex silentio pretpostaviti da se na tome sve i završilo. Naime, i nemačka okupaciona i srpska kvislinška uprava u Srbiji, odnosno njihovi visoki predstavnici, bili su umešani u više korupcionaških afera. Navedeni izveštaj potpisao je ratni upravni nadsavetnik Rance (Rantze), šef Upravne grupe u Feldkomandanturi 599 Beograd. On je bio direktno nadređen Upravi grada Beograda i Upravnom odeljenju Gradskog poglavarstva Beograd u čijem sastavu je bio Odsek za socijalno staranje i socijalne ustanove. Tako je dr Rance u krajnjoj istanci odlučivao o ishrani Beograda, kao i o snabdevanju Jevrejskog logora Zemun.
SS potporučnik dr Jung, pod čijim se »sanitetskim nadzorom« nalazio logor na Sajmištu, inače poznat po surovosti, odlučio je, 31. decembra 1941. godine, da se udvostruče porcije hleba za zatočenike. Međutim, Rance nije dao saglasnost na ovu odluku.38 U drugoj polovini 1942. godine, upravo u Feldkomandanturi 599 Beograd, izbila je jedna od najvećih korupcionaških afera u vojnookupacionoj upravi. Zbog niza nepravilnosti uhapšeni su Rance i njegov najbliži saradnik koji je osuđen i streljan sa jednim od Nojhauzenovih saradnika, dok se istraga protiv Rancea otegla do kraja rata.39
1 Zb. NOR, I/l, 498—499; Zb. NOR, XII/1, 486—487.
2 Isto.
3 AOS, NA, k-44h, f-1, d-7/55: Auszug aus dem Kreigstagebuch des Generalkornmando XVIII (Geb.) A. K. (18. 9. 41 — 8. 12. 41); V. Glišić, Teror i zločini, 88—89 — tvrdi da su Dulag 183 i budući logor na Beogradskom sajmištu identični.
4 AOS, NA, London, r-1, s-297105—297108.
5 Zb. NOR, I/l, 543—545.
6 Kao napomena 3.
7 Zb. NOR, I/l, 572—574.
8 V. Glišić, Teror i zločini,'i
9 J. Marjanović, n.d., 211. 3—90; C. R. Browning, n.d., 59.
11 Zb. NOR, I/1, 564-566
11 Zb. NOR, XIII/1, 589.
12 V. Glišić, Užička republika, Beograd, 1986, 248—281.
13 Zb. NOR, I/l, 624—625; Zb. NOR, XX/1, 721.
14 AJ, 110, F-966, Zapisnik saslušanja Vilhelma Fuksa, Nojenea-8. IX 1945; J. Marjanović, n. d, 389.
15 Zb. NOR, XII/1, 799.
16 AOS, NA, k-41b, f-1, d-15; V. Glišić, Teror i zločini, 122-123.
17 E. Kogon, n.d., 40—41.
18 Aleksandar Sekulić, Prvi beogradski sajam između Prvog i Drugog svetskog rata, Godišnjak Muzeja grada Beograda, IV (1957), 590.
19 N. d., 593—596; IAB, Zbirka Nedeljka Savića, Beogradski sajam, XXII.
20 A. Sekulić, n.d., 593.
21 IAB, ZRP, MG-886, sećanje Blagoja Kuburovića.
22 M. Kreso, n.d., 83.
23 C. R. Browning, n.d., 59.
24 AOS, NA, London, r-1, s-297101.
25 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-452.
26 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-479.
27 Dr Sepp Janko, Reden und Aufsatze, Betchkerek, 1944, 44—60; Dušan Biber, Nacizam in Nemci v Jugoslaviji 1933—1941, Ljubljana, 1966, 254; IAB, OGB, inv. br. 1738: Beogradska opština preuzela je 16. XII 1940. ovaj logor od Narodno-nemačkog ureda za preseljenje iz Berlina; IAB, OGB, inv. br. 2: Feldkomandantura 599 Beograd predala je 5. VIII 1941. Opštini grada Beograda barake ovog logora da ih sruši i upotrebi za smeštaj izbeglica. Taj posao je, izgleda, tek počeo i, ubrzo, prekinut, jer je prostor Sajmišta, 10. X 1941, zajedno sa celim istočnim Sremom pripao NDH.
28 Jevrejski istorijski muzej, Beograd (JIM), k-24-2-2/7, izjava Lenke Anđelković, IAB, ZRP, MG (nr) sećanje Milorada Dekića.
29 Istpo.
30 Lazar Ivanović, Mladen Vukomanović, Dani smrti na Sajmištu. Logor smrti na Sajmištu, Novi Sad, 1969, 20.
31 IAB, OGB, inv. br. 314: Jevrejski logor Zemun — Opštini grada Beograda, Zemun, 26. XII 1941.
32 L. Ivanović, n. d., 306; L. Ivanović, M. Vukomanović, n. d., 21; V. Glišić, Teror i zločini, 90; M. Kreso, n. d., 116.
33 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-450 i 451: Lager Semlin; AOS, NdA, k-36, f-7, d-14: Gradsko poglavarstvo Beograd, Upravno odele-nje — Odseku za socijalno staranje i socijalne ustanove, Beograd, 15. XII 1941.
34 N. Lengel — Krizman, n. d., 18, 23—35; Zoran Vasiljević, Sabirni logor Đakovo, Slavonski Brod, 1988, 37, 63, 69—73.
35 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-450, 451, 454.
36 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-463: Jovanović-Turneru, Beograd 20. IV. 1942!
37 AOS, NA, NAV, T-75, r-61, s-479.
38 IAB, OGB, inv. br. 314; AOS, NdA, k-36, f-1, d-22.
39 NOS, IV, 32—33.