1 Donosenje Odluke O Unistenju

Glava druga

MASOVNO UNIŠTENJE JEVREJA IZ LOGORA NA SAJMIŠTU

1. Donošenje odluke o unistenju

Uporedo sa širenjem ratnog sukoba, zbog velikih gubitaka i nužnosti povećanja ratne proizvodnje, potrebe Trećeg rajha za radnom snagom neprekidno su rasle. Učešće strane radne snage u nemačkoj privredi, tokom rata, stalno je raslo tako da je, 1943. godine broj stranih radnika bio skoro dvostruko veći nego prethodne godine, da bi, 1944. godine, strani radnici činili ukupno gotovo petinu svih radnika u nemačkoj privredi.1 Ovim statistikama nisu obuhvaćene stotine hiljada zatočenika u koncentracionim logorima, čiji je robovski rad bio ne mali doprinos nemačkom ratnom naporu. Vehki deo stranih radnika dospeo je na rad u Treći rajh pomoću različitih oblika prinude. Jedan od načina za obezbeđivanje radne snage bio je »dobrovoljno« upućivanje zatočenika, iz nemačkih i kvislinških logora u Jugoslaviji, u logore u Treći rajh. Vođa Trećeg rajha Adolf Hitler, izdao je, 7. decembra 1941. godine, naredbu poznatu pod imenom »Noć i magla«, o kažnjavanju za krivična dela protiv Rajha u okupiranim područjima. Ovom naredbom bile su predviđene samo dve kazne: smrtna kazna i deportovanje i zatvaranje u Rajhu, bez bilo kakvog, pa i formalnog suđenja.2 Motivi za donošenje ovakve naredbe, osim političke, sigurno su bili i ekonomske prirode, upravo zbog sve veće gladi nemačke privrede za radnom snagom. Šef Vrhovne komande nemačkih oružanih snaga feldmaršal Vilhelm Kajtel (VVilhelm Keitel), svojom naredbom, od 12. decembra 1941. godine, razradio je Hitlerovo naređenje i precizirao da će on odlučivati gde će se ova mera primenjivati.3 Ovo je dovelo do modifikacije nemačke represivne politike u okupiranim oblastima, zahvaćenim akcijama pokreta otpora ili revolucionarnim ratom.

Za nemačke vojnookupacione vlasti u Srbiji, razbijanje ustaničkog pokreta, u jesen 1941. godine, bio je prvorazredan i neodložan zadatak. I pored iznenađujuće brzog prodora i reokupacije velike oslobođene teritorije u zapadnoj Srbiji (»Užička republika«), Nemci nisu imali iluzije da je time ustanički pokret u Srbiji i definitivno poražen. Opunomoćeni i Komandujući general u Srbiji general Bader, smatrao je, 20. decembra 1941. godine, da »komunistički ustanički pokret« još nije ugušen i da se sa nastupanjem toplijih dana mora očekivati oživljavanje ustaničke delatnosti i nemira.4 Vojne operacije nemačkih snaga u istočnoj Bosni, početkom 1942. godine, mogle su samo da ga još više učvrste u tom uverenju.

Naređenja Hitlera i Kajtela o kažnjavanju za krivična dela protiv Rajha u okupiranim područjima, iz prve polovine decembra 1941, dovela su do delimične promene stava nemačkih okupacionih snaga prema zarobljenim i uhapšenim pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta u Srbiji. Od druge polovine marta 1942. godine, najoštrije mere (streljanje i vešanje) primenjivane su samo za ustanike uhvaćene u borbi, dok su ostali, čak i oni koji su bili samo sumnjivi, trebali da budu internirani, a zatim upotrebljeni kao radna snaga.

Vršilac dužnosti komandanta nemačkih oružanih snaga na Jugoistoku general Valter Kunce (Walther Kunze), na osnovu zapovesti Vrhovne komande oružanih snaga, izdao je, 18. marta 1942. godine, zapovest po kojoj nije uvek trebalostreljati sve uhvaćene partizane, već je naredio da oni mogu da se upotrebe kao radna snaga na područjima koje je osvojio Treći rajh.5 Sledeći ovu naredbu, general Bader uputio je, istog dana, svim potčinjenim vojnim jedinicama i ustanovama naređenje o izmeni dotadašnjeg postupka sa ustanicima. Ustanike nije više trebalo »bezuslovno streljati«, već ih je trebalo smestiti »u KZ — logor Šabac, kasnije Zemun«, odakle će kao radna snaga biti upućeni u nemačka interesna područja. Precizirano je da se ovo odnosi samo na ustanike koji se bezuslovno predaju.6 Svojom novom naredbom, od 19. marta 1942. godine, general Kunce precizirao je postupak sa zarobljenim ustanicima. Predviđeno je da se ne streljaju ustanici koji nisu uhvaćeni u borbi, zatim oni koji su se predali sa oružjem, kao i sumnjivi zbog pomaganja iii saradnje sa ustanicima. Takve je trebalo smestiti u koncentracioni logor gde će ih saslušati opunomoćenik Višeg vođe SSa i policije, koji će sa njima dalje raspolagati. Mogao ih je, na primer, poslati kao prinudne radnike u nemačka interesna područja. »Kao koncentracioni logor za sada stoji na raspolaganju logor Šabac, Beograd—Dedinje i Niš, kasnije logor Zemun«.7 General Bader uputio je, 21. marta 1942. godine, generalu Kunceu predlog da se zarobljeni ustanici šalju na rad u Norvešku, sa čime se ovaj posle dva dana saglasio.8 Istog dana, 23. marta 1942. godine, održani su razgovori vodećih ljudi vojnookupacione uprave u Srbiji (generala Badera, njegovog načelnika štaba pukovnik Keviša, Višeg vođe SSa i policije SSgenerala Majsnera i zapovednika Policije bezbednosti i Službe bezbednosti SSpukovnika Šefera), posvećeni pitanju promene postupka sa zarobljenim ustanicima. Karakteristično je da ovako značajnim razgovorima nije prisustvovao šef Vojnoupravnog štaba H. Turner, a da su prisustvovala dva najodgovornija predstavnika nemačke policije u Srbiji; to svakako, pokazuje promenu odnosa snaga u nemačkoj vojnookupacionoj upravi. Kako je Majsneru, februara 1942. godine, potčinjen celokupni nemački represivni aparat u okupiranoj Srbiji, pa i logori, ovom prilikom, jasno je razgraničena uloga vojnog i policijskog faktora po pitanju zarobljenih ustanika. Rezultat ovih razgovora bio je naređenje generala Badera od 25. marta 1942. godine. Ovo naređenje hilo je po svemu identično naređenju generala Kuncea, od 19. marta 1942. godine, ah je u njemu jasno naglašeno da nema sumnje u tome da zarobljeni ustanici, sem onih uhvaćenih u borbi, koji će se i dalje ubijati, treba da se upotrebe kao radna snaga. I u ovom naređenju bilo je predvideno da će kao koncentracioni logori za prikupljanje i dalje upućivanje zarobljenih ustanika služiti logori u Šapcu, BeograduDedinje i Nišu, »a kasnije i logor u Zemunu«.9 Naredba generala Badera, od 25. marta 1942. godine, o postupku sa zarobljenim ustanioima tumačena je veoma rastegljivo. Sa širenjem ustanka u Jugoslaviji, ona je dobijala sve veći značaj, jer se širio prostor nemačkog vojnog angažovanja, a, uporedo sa njim, rastao je i broj zarobljenih i interniranih ustanika i civila. Predviđajući obnavljanje borbi sa ustanicima upravo u Srbiji, Nemci su računali sa mrežom zatvora i logora na njenoj teritoriji. Računali su i na logor na Beogradskom sajmištu koji se formalno nalazio na teritoriji NDH. Kako se težište ustanka u Jugoslaviji pomeralo bliže jadranskoj obali, upravo na teritoriju NDH, tokom 1942. i 1943. godine, na ovom prostoru odigravali su se glavni sukobi sa snagama Narodnooslobodilačkog pokreta, čime je za Nemce logor na Beogradskom sajmištu, zahvaljujući njegovom geostrateškom položaju, dobijao sve veći značaj.

Zasnovana na proceni da će do obnavljanja borbi sa ustanicima, u proleće 1942. godine, doći i u okupiranoj Srbiji, naredba generala Badera o postupku sa ustanicima, od 25. marta 1942. godine, predviđala je da se zarobljeni ustanici i njihovi pomagači interniraju u logore u Šapcu, Beogradu-Dedinje (Banjički logor) i u Nišu, a kasnije i u logor u Zemunu (na Beogradskom sajmištu). U vreme izdavanja naredbe, svi ovi logori (osim zemunskog), zaista su i mogli da prime zarobljene ustanike, jer su, tokom januara i februara 1942. godine, najvećim delom bili uklonjeni dotadašnji zatočenici ovih logora. Veći broj bio je streljan u odmazdama, a jevrejske žene i deca bili su otpremljeni u Jevrejski logor Zemun. Na pražnjenje ovih logora direktan uticaj imala je potreba za smeštajem zarobljenih ustanika. Odmah po upućivanju jevrejskih žena i dece iz logora na Savi u Šapcu u logor na Beogradskom sajmištu, krajem januara 1942. godine, u šabačkom logoru internirani su zarobljeni ustanici iz istočne Bosne. Mesec dana docnije, jevrejske žene i deca upućeni su iz niškog logora, takođe, u Jevrejski logor Zemun, a, već istog dana, u ispražnjenom niškom logoru internirana je grupa pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta iz južne Srbije.10 Tako su gotovo svi Jevreji iz Srbije i Banata, do kraja februara 1942. godine, bili skoncentrisani u Jevrejskom logoru Zemun. Kako se sa dolaskom proleća očekivao nov talas ustanka, trebalo je, kako je to i planirano, da se za prihvatanje i dalje upućivanje zarobljenih ustanika isprazni i logor na Beogradskom sajmištu. Time je problem jevrejskih žena i dece u ovom logoru za Nemce postao akutan.

Oktobra 1941. godine, u okviru pripreme za operacije protiv Narodnooslobodilačkog pokreta u zapadnoj Srbiji, Nemci su, kako smo videli, odlučili da podignu jedan veliki logor koji je trebao da posluži u širokoj akciji interniranja i raseljavanja ustanika i stanovnika ustaničkih područja u Srbiji. Pošto se Zasavica pokazala kao nepodesna, general Beme je odlučio da se za logor preuredi Beogradsko sajmište. Posle brzog prodora nemačkih snaga i sloma »Užičke republike«, ovi planovi su odloženi, a logor na Beogradskom sajmištu mogao je da posluži za privremeno rešenje »jevrejskog pitanja« u okupiranoj Srbiji. Tako je, početkom decembra 1941. godine, ovaj logor postao Jevrejski logor Zemun. Na razgovorima o »jevrejskom pitanju«, oktobra 1941. godine, u Beogradu odlučeno je da se posle streljanja jevrejskih i romskih muškaraca, njihove žene i deca interniraju u Srbiji. Jevreje je odatle trebalo uputiti u neki prihvatni logor na istoku, kada to bude tehnički izvodljivo." Na deportovanju Jevreja iz Srbije, posebno je insistirao Opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova F. Bencler, tako da je zaključak o deportovanju izgledao kao ustupak njegovim stavovima. Međutim, prema mišljenju rukovodioca Jevrejskog referata u ovom Ministarstvu F. Rademahera, ovo pitanje trebalo je da se reši u samoj Srbiji. Kada je, decembra 1941. godine, prilikom posete Berlinu, Bencler izvestio o interniranju Jevreja u logoru na Sajmištu, ponavljajući da ih treba što pre prebaciti na istok, Rademaher je odgovorio da to nije izvodljivo pre proleća, a da je i tada nesigurno.12 Iako je Bencler od svojih pretpostavljenih i ranije savetovan, da se ne meša toliko u pitanja Jevreja, njegov i Turnerov uticaj, u decembru 1941, još je bio jak (to se vidi u slučaju puštanja porodice Goldštajn iz Jevrejskog logora Zemun).

Promene u nemačkoj vojnookupacionoj upravi, krajem januara 1942. godine i dolazak Višeg vođe SSa i policije A. Majsnera, označili su početak dominacije policijskobezbednosnog faktora u okupiranoj Srbiji. U takvim okolnostima, opao je i Turnerov i Benclerov uticaj, između ostalog, i u odnosu na »jevrejsko pitanje« koje je došlo u isključivu nadležnost policije — direktno pod Zapovednika Policije bezbednosti i Službe bezbednosti (BdS) E. Sefera.

Za razliku od drugih istraživača, K. Brauning se šire bavio značajnim pitanjem donošenja odluke o ubijanju Jevreja, interniranih u logoru na Sajmištu. S razlogom je odbacio Turnerovo tvrđenje, u pismu svom prijatelju, da je on tražio da se u Srbiju za uništenje preostalih Jevreja pošalje gasni kamion radi »konačnog čišćenja logora za nekih 2—4 nedelje«.13 Prema tumačenju K. Brauninga, odluka o ubijanju Jevreja interniranih u Jevrejskom logoru Zemun doneta je u vrhu policijskobezbednosnog aparata Trećeg rajha u Berlinu.14 Odluka je doneta zbog pritiska i dosađivanja nemačkih vojnookupacionih vlasti u Beogradu, pre svega Benclera, da se reše ovog relativno malog broja Jevreja, njihovim deportovanjem iz Srbije, pri čemu je Berlin doneo odluku o ubijanju i obezbedio sredstva za njeno izvršenje. Drugim rečima, pritisak odozdo uzrokovao je da centralne vlasti obezbede sredstva za ubijanje na licu mesta, dok se ne osposobe logori smrti. Osim toga, prema ovom tumačenju, postojanje Jevrejskog logora Zemun bilo je opterećenje nemačkim vlastima u Srbiji, jer je logor bio na teritoriji NDH, snabdevao se iz Srbije, čuvali su ga pripadnici Policije poretka, a njime je upravljala Policija bezbednosti.15
Naša istraživanja daju drukčije rezultate za neka od bitnih pitanja oko donošenja odluke o ubijanju preostalih Jevreja u Srbiji. Tumačenje K. Brauninga da je masovno ubijanje Jevreja, interniranih u Jevrejski logor Zemun, sprovedeno na osnovu odluke donete u vrhu RSHA u Berlinu, početkom marta 1942. godine, sasvim je uverljivo. Međutim, u procesu donošenja ove odluke ne treba davati preveliki značaj ulozi F. Benclera. On se, istina, ovaj put kod Šefera,16 i dalje zalagao za deportovanje Jevreja iz Srbije. Ali, posle promena, početkom 1942. godine, Benclerov uticaj po ovom pitanju je opao, a stav njegovog ministarstva bio je da se pitanje Jevreja reši u samoj Srbiji. Odluka Berlina o ubijanju preostalih Jevreja u Srbiji. bila je zasnovana na proceni vojnookupacionih vlasti u Srbiji, pre svega generala Badera, o skorom obnavljanju borbi sa ustanicima, zbog čega treba da se što pre oslobodi mesto za interniranje i dalje otpremanje zarobljenih ustanika, radi korišćenja njihove radne snage. Moguće je, zaista, da se tvrdi da je odluka o uništenju svih preostalih Jevreja u Srbiji uzrokovana pritiskom odozdo, ali ne pritiskom Benclera nego vrha vojnookupacione uprave u Srbiji, na čelu sa generalom Baderom, koji je sasvim realno očekivao širenje borbi sa ustanicima. Istina, naređenja generala Kuncea i generala Badera o promeni postupka sa zarobljenim ustanicima i o njihovom interniranju izdata su od 18. do 25 marta 1942. godine, dok je odluka, o »posebnoj akciji« gasnog kamiona u Srbiji, doneta u prvoj polovini istog meseca. Međutim, skoro ceo period, od kraja deeembra 1941. godine, kada je general Bader procenio da se može očekivati obnavljanje borbi sa ustanicima, pa do druge polovine marta 1942. godine, kada su doneta pomenuta naređenja o postupku sa zarobljenim ustanicima, bio je ispunjen manjim ili većim vojnim operacijama protiv partizana (delom i četnika), u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni. Ove operacije, kao i očekivano širenje ustanka, u proleće 1942. godine,' morali su da navedu generala Badera, da izvrši sve potrebne pripreme, između ostalog, i pripremu logora u Srbiji za prihvatanje većeg broja zarobljenih ustanika. To je značilo da ove logore treba isprazniti, što je ubrzo i učinjeno. Kao što smo već naveli, do kraja februara 1942. godine, logori u okupiranoj Srbiji osposobljeni su za prijem novih zatočenika, svi osim Jevrejskog logora Zemun, u kojem su skoncentrisani gotovo svi preostali Jevreji iz okupirane Srbije. U ovom logoru, 26. februara 1942. godine, bilo je internirano 5780 zatočenika, uglavnom Jevreja.17 Pitanje Jevreja, interniranih u logoru na Sajmištu, postalo je time neodložno. Upravo tada, krajem februara ili početkom marta 1942. godine, doneta je odluka o njihovom uništenju. Sasvim je moguće da niko od vojnookupacionih faktora u Srbiji, kako je tvrdio Šefer, nije podsticao da se u Beograd pošalju gasni kamioni.18 Međutim, general Bader, pritisnut očekivanjem širenja ustanka i priliva zarobljenika, sigurno je insistirao da se logor na Sajmištu isprazni, a RSHA u Berlinu reagovala je na tada jedini mogući način: slanjem gasnog kamiona za ubijanje svih preostalih Jevreja iz Jevrejskog logora Zemun.

Nemcima se, zaista, žurilo da logor na Sajmištu isprazne od Jevreja i pripreme ga za novu namenu. U vreme donošenja odluke i otpočinjanja uništenja Jevreja, većina Roma već je bila puštena iz logora. Sami Nemci, inače, nisu tajili ud zatočenika da će logor isprazniti, zato da bi tu dove!i komuniste.19

Ne možemo da se složimo ni sa tvrdnjom K. Brauninga da je postojanje Jevrejskog logora Zemun pričinjavalo teškoće nemačkim vlastima iz Srbije, a pogotovo ne iz razloga koje je on naveo. Činjenica da je logor bio na teritoriji NDH, nije predstavljala nikakav problem (vlasti NDH, videli smo, spremno su izlazile u susret komandi logora), a u vezi sa snabdevanjem bilo je ozbiljnih teškoća. Za Nemce je glavni problem u vezi sa Jevrejskim logorom Zemun, osim potrebe za prostorom logora, mogao biti samo utrošak sredstava za njegovo izdržavanje. Taj novac, koji su Nemci dobili pljačkom, zaplenom i prodajom jevrejske imovine, verovatno je, po njihovoj proceni, mogao da se upotrebi za druge svrhe. U svakom slučaju, eventualne teškoće oko logora na Beogradskom sajmištu, nisu Nemcima ni najmanje smetale da ovaj prostor koriste kao logor i posle uništenja Jevreja, što im je i bio osnovni cilj.

Donošenje odluke o ubijanju svih preostalih Jevreja u okupiranoj Srbiji, marta 1942. godine, koincidiralo je sa početkom masovnog i sistematskog sprovođenja »konačnog rešenja« u Evropi, odnosno, sa »uništavanjem jevrejske rase u Evropi«, kako je to Hitler najavio 30. januara 1939. godine.20 Posle napada Trećeg rajha na Sovjetski Savez, početkom leta 1941. godine, počelo je sve intenzivnije sprovođenje tog plana. Iza operativnih jedinica, na teritoriju SSSRa, ušle su i četiri operativne grupe (Einsatzgruppe), sastavljene od pripadnika SSa i policije, čiji je zadatak bio sistematsko ubijanje svih politički nepoželjnih osoba, kao i Jevreja. Istovremeno, počele su pripreme za masovno ubijanje svih Jevreja iz Trećeg rajha i zemalja koje je on okupirao. Ovim poslom rukovodio je šef Policije bezbednosti i Službe bezbednosti Rajha Rajnhard Hajdrih (Reinchard Heydrich), kojeg je, 31. jula 1941. godine, maršal Rajha Herman Gering (Hermann Goring) opunomoćio da izvrši »konačno rešenje jevrejskog pitanja« (Endlosung der Judenfrage). Od septembra do novembra 1941. godine, izvršeno je planiranje i otpočela je gradnja »logora uništenja« (Vernichtungslager) u okupiranoj Poljskoj, uglavnom u Generalnom Guvernmanu. Već krajem 1941. godine, bile su spremne za upotrebu prve od ovih fabrika smrti sa svojim gasnim komorama i krematorijumima, koji su, narednih godina, progutali milione Jevreja, kao i pripadnika drugih naroda, pre svega Rusa i Poljaka. Posle konferencije u Berlinu (Vanze konferencija), 20. januara 1942. godine, »konačno rešenje jevrejskog pitanja« ušlo je u svoj najužasniji period. Od decembra 1941. godine, bio je spreman logor Helmno (Chelmno); na prelazu u 1942. godinu, logor AušvicBirkenau (AuschvvitzBirkenau); od marta 1942. godine, logor Belzec, a zatim i logori Majdanek, Sobibor i Tre'olinka. Febmara i marta 1942. godine, počelo je deportovanje Jevreja iz geta u Poljskoj i njihovo masovno uništavanje u ovim logorima smrti.21

Pitanje deportovanja Jevreja iz okupirane Srbije postavljalo se još od leta 1941. godine. Na njegovom sprovođenju posebno se angažovao Opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova Rajha F. Bencler. Jedan od zaključaka razgovora o »jevrejskom pitanju«, oktobra 1941. godine u Beogradu, bio je da se preostaii Jevreji interniraju u Srbiji, a zatim upute u neki »prihvatni logor na istoku«, čim to bude tehnički izvodljivo. Međutim, tome su se usprotivili u Ministarstvu inostranih poslova (Rademaher), a to nije predvideo ni sam Hajdrih. Deportovanje jednostavno nije bilo izvodljivo, pošto takvih logora nije ni bilo, a logori uništenja još nisu bili spremni,22 ili su tek počeli sa radom. Iako se radilo o relativno malom broju osoba (nešto preko 6000, uglavnom žena i dece), njihov transport sigurno bi, uz to, angažovao Nemcima preko potrebna saobraćajna sredstva.

Ovo nisu bili jedini razlozi da Nemci pitanje preostalih Jevreja »reše« u samoj Srbiji. Tome su najmanje mogli da stoje na putu politički razlozi. Svi postupci nemačkih vojnookupacionih vlasti u Srbiji, bili su besprimerno surovi. Nikakvu ulogu u vezi sa Jevrejima nisu mogli da imaju neki politički obziri, jer njih nije bilo ni kada se radilo o Srbima, naprotiv. Prema nacističkom tumačenju, Jevreji su bili pretnja, opasnost, a Nemci su bili pozvani da spasavaju civilizaciju od te nemani. U ovakvoj ideološkoj projekciji, činjenica da se radilo o ženama i deci nije imala nikakav značaj. Njihovo ubijanje čuvalo se kao stroga tajna (za razliku od ubijanja jevrejskih muškaraca u leto i jesen 1941. godine), ali to suštinski ništa nije menjalo. Iako ovaj masovni zločin nije mogao ostati tajna, nema tragova o nekim protestima ili intervencijama srpskih kvislinških vlasti. Kako su od početka okupacije Jevreji u Srbiji biliu nemačkoj nadležnosti, Nedićevi organi vlasti niti su mogli, niti smeli da se na bilo koji način mešaju kao, na primer, u vezi sa oslobađanjem Roma iz logora na Sajmištu.

Deportovanje Jevreja iz Srbije, okupatoru nije bilo potrebno iz još jednog razloga. I pre nego što je bio usavršen sistem masovnog ubijanja u logorima smrti, uveliko je korišćen jedan drugi način ubijanja i to, upravo, za tu vrstu jevrejskih zatočenika kakvi su bili u okupiranoj Srbiji — za žene i decu.23 Bilo je to ubijanje u gasnim kamionima, još jednom od užasnih nacističkih pronalazaka za usmrćivanje velikog broja ljudi. Pomoću gasnog kamiona moglo je da se postigne baš ono što je bio nemački osnovni cilj: brzo ubijanje svih preostalih Jevreja iz Srbije, bez komplikacija oko njihovog transportovanja, i pražnjenje Jevrejskog logora Zemun radi njegovog osposobljavanja za novu namenu.

1 Ulrich Herbert, Geschichte der Ausländerbescheftigung in Deutschland 1880 bis 1980. Saisonarbeiter, Zwangsarbeiter, Gastarbeiter, Verlag Dietz Nachf. Berlin—Bonn, 1986, 120—124, 141—167.
2 V. Glišić, Teror i zločini, 95; P. Kalvokorezi, G. Vint, n. d., 223; Branko Petranović, I storija Jugoslavije 1918—1988, druga knjiga, Narodnooslobodilački rat i revolucija 1941—1945, Beograd, 1988, 398.
3 V. Glišić, Teror i zločini, 95.
4 Zb. NOR, XII/1, 799—800.
5 V. Glišić, Teror i zločini, 97, 122
6 AOS, NA, k-27/II, f-16, d-4.
7 AOS, NA, k41B, f-1, d-15/706. -
8 Zb. NOR, XII/2, Beograd, 1976, 230; AOS, NA, k-418, f-1, d—15/703; V. Glišić, Teror i zločini, 122 — pominje i nesporazum između generala Kuncea i Badera, koji je brzo razjašnjen.
9 V. Glišić, Teror i zločini, 122—123; AOS, NA, k27/II, f4, d19.10 M. M. Milovanović, n. d., 157 — u zoru, 24. II 1942, iz Prihvatnog logora Niš upućene su jevrejske žene i deca u Jevrejski Iogor Zemun, a, već istog dana, po podne u skoro prazan logor dovedena je grupa od 30 pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta iz Niša. Ubrzo je usledilo dovođenje novih grupa.
11 AOS, NA, London, r1, s297105—297108.
12 AOS, NA, London, r-1, s-297101: Rademaher — Luteru, Berlin, 8. XII 1941.13 C. R. Browning, n. d., 73—74. I pored ovog ubedljivog tumačenja, Turnerovom hvalisanju još se pridaje značaj u literaturi: Mathias Beer, Die Entwicklung der Gaswagen beim Mord den Juden, Viertljahrshefte für Zeitgeschichte, 35, Helft 3 (1987); 416; Menachem Shelach, Sajmistean extermination camp in Serbia, Holocaust and Genocide Studies, Vol. 2, No. 2, (1987), 250-251.
14 C. R. Browning, n. d., 75.
15 N.d., 75-78
16 Isto.
17 AOS, NA, k-41B, f-1, d-15/720.
18 C. R. Browning, n. d., 74.
19 JIM, k-24-2-2/6, izjava Hedvige Senfajn; Zločini, 29.
20 Hermann Grami, Reichskristallnacht Antisemitismus und Judenverfolgung im Dritten Reich, Deutscher Taschenbuch Verlag Munchen 1988 185; Martin Broszat, Nationalsoziahstische Konzentrationslauer 1933—1945 Helmut Krausnick; Judenverfolgung, u: »Anatomie des SS-Staates«, band 2, Deutscher Taschenbuch Verlag, Munchen, 1982, 108—109, 279—336.
21 H. Graml, n. d., 253, 284; C. R. Browning h d 77-78
22 C R. Browning, n. d., 76—77.
23 Isto

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License