1 4 Doprema Zatocenica I Djece Iz Logora Stara Gradiska

1.4. Doprema zatočenica i djece iz logora Stara Gradiška
Opća je konstatacija proizašla iz analize sadržaja prethodnih podnaslova da je zatočenički život žena i djece Sabirnog logora u Đakovu, do preuzimanja unutrašnje uprave logora u ruke ustaša, bio specifičan i bitno različit u odnosu na ostale logore u NDH. Univerzalne karakteristike svih koncentracionih logora u vezi s održanjem životnih uslova i sprovođenjem terora svih obhka bilo kojeg intenziteta nad zatočenicama, u slučaju Sabirnog logora Đakovo bile su vidno specifične. Ne samo da je opća situacija, prikazana kroz sadržaj prethodnih podnaslova, bila sušta suprotnost vladajućim prihkama u drugim sabirnim logorima, nego se moglo govoriti i o kompletnoj organizaciji logorskog života. Karakteristika da je nadzor, kontrolu i odgovornost nad unutarnjom upravom logora preuzela Zidovska vjeroispovjedna općina u Osijeku, činjenica je koja ide u prilog konstataciji o prisutnoj organizaciji logorskog života, te u skladu s tim relativno dobrim uvijetima za život.
Dosta dobri životni uvijeti i otprilike isto takvo stanje zatočenica i djece kod zatočenika drugih logora stvaralo je predstavu o đakovaćkom sabiralištu kao »oporavištu«. Naime, »oporavište u Đakovu« bio je naziv za Sabirni logor koji su ustaše izmislile da bi ironično okarakterizirali prilike koje su u njemu vladale. 61
Tako povoljna zatočenička stvarnost nije mogla dugo potrajati. Ustaše su istrajnom upornošću tražile pogodan način koji bi poslužio kao povod mijenjanju statusa Sabirnog logora u Đakovu. Tu svoju nakanu poduzeli su planski realizirati već krajem 1941. godine, dakle nepunih mjesec dana po osnivanju sabirnog centra za žene i djecu. U logor je pristigla ustaška deputacija na čelu s poručnikom Alojzom Skočibušićem. Delegacija je došla da izvidi stanje u logoru i u njemu bezbjedonosne prilike što je trebalo da posluži kao izgovor i povod planiranoj akciji. Ustaše su nastojale inscenirati takvu situaciju kojom bi se stvorilo uvjerenje da logor na ovom mjestu nije podoban, te da je potrebna dalja evakuacija za Jasenovac. Uskoro se ustaškom poručniku ukazala prilika da podmetnutim komunističkim letcima ostvari mahcioznu zamisao.62 Nedovoljno ubjedljiva situacija stvorena izvještačenim planom nije se reflektirala na odluku šefa Župske redarstvene oblasti Dragutina Bratuša, da odbije neosnovane optužbe jer je povezanost ah i naivnost događaja s idejom ustaškog poručnika bila suviše očigledna. Odluka nije zastupala interese logora niti je Redarstvo štitilo logorašice mada je predmet optužbe odložen »ad acta«. Očito da je vremenski trenutak za provođenje planske akcije bio preuranjen te tako na izvjesno vrijeme prolongiran. Neuspio pokušaj ustaša da likvidiraju Sabirni logor u Đakovu ipak je predskazivao i jasno nagovještavao tragičnu sudbinu zatočenica i djece.
Sličnih slučajeva koji su epozodno doprinijeli poticanju iste namjere, tj. nastojanje ustaša da smišljenom i organiziranom akcijom preuzmu neposrednu unutrašnju upravu logora te konačno i razriješe sudbinu Sabirnog logora u Đakovu putem fizičke hkvidacije njegovih zatočenika, bilo je još.63
Definitivna likvidacija Sabirnog logora u Đakovu dala se naslutiti ekspediranjem transporta bolesnih i raznim infektivnim bolestima zaraženih žena i djece iz Stare Gradiške.
Početkom 1942. godine Židovska općina u Zagrebu obavijestila je osječku Židovsku općinu da je u logor Stara Gradiška stigao transport interniranih žena i djece. Pristiglim deportircima odmah je pružena materijalna pomoć, prvenstveno vagon hrane koju je Zidovska općina u Osijeku solidarno odvojila iz nedovoljnih zahha Skrbi za logore. Pretpostavljalo se da poslane količine nisu bile dovoljne a postojala je i neizvjesnost da h je transport hrane uopće stigao do zatočenica. Da bi pomoć bila pružena neposredno te tako što potpunije ispunila svrhu sohdarne joj namjene, Općina je uputila molbu Zapovjedništvu logora u Staroj Gradiški da odobri dolazak i prijem njene delegacije u logor. Dolazak je odobren i 15. januara 1942. godine delegati su oko podne stigli u Staru Gradišku.64 Odmah po dolasku dva predstavnika su u ime Općine uputila molbu Zapovjedništvu logora u kojoj se predlaže da se žene i djeca prebace u đakovački logor. Delegirani članovi su nastojali da na taj način logorašicama i djeci iz Stare Gradiške pruže povoljniji smještaj i omoguće bolje uslove života. Ustaški satnik Ivan Rako je o prijedlogu izvijestio Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac u Zagrebu i njegovog šefa Vjekoslava Luburića-Maksa. Tek mjesec dana nakon te posjete osječka Židovska općina je obaviještena da isti predstavnici koji su činili delegaciju prošli put budu upućeni u Zagreb, gdje će ih Vjekoslav Luburić primiti i s njima razgovarati o prijedlogu Općine, čime se rješavala sudbina žena i djece zatočenih u gradiškom logoru. Dana 18. februara delegate prima Maks Luburić, te im saopćuje da je dao odobrenje za preseljenje židovskih i srpskih žena i djece iz logora Stara Gradiška u logor Đakovo.65
Deportacija gradiščanskih logorašica i djece na novo mjesto internacije vršena je u dva navrata. Prvi transport zatočenica je na mjesto novog logorskog odredišta stigao 26. februara a drugi deset dana kasnije, 6. marta.66 Transporti su evakuirani u dvije etape. U prvoj etapi evakuacija je vršena s dvije vrste prevoznih sredstava. Autobusom su prevožene bolesne, iznemogle i za dugo pješačenje nesposobne zatočenice i djeca. Sposobne i zdravije logorašice su put do Okučana, kao krajnjeg cilja prve faze putovanja, prešle pješice. Deportirci su u Okučanima ukrcani u vlak a zatim prebačeni do logorskog odredišta u Dakovo. Evo kako je tekla realizacija deportacije prvog transporta internirki i djece: »24. februara javili smo se u Gradiški sa pohcijskom pratnjom te je oko podne počelo prebacivanje zatočenica za Okučane. Radila su 2 autobusa koja su u tu svrhu iznajmili i prevozili za hod nesposobne dok je vehki dio znajući da ide u Đakovo krenuo pješice za Okučane. Transport je oko 5 sati po podne utovaren u voz i oko 10 sati navečer transport je stigao u Đakovo«.67 Mada neke tvrdnje iz navoda, naročito one koje se tiču vremenskih distanci (Popis zatočenica stiglih iz Stare Gradiške u Đakovo kao datum dolaska prvog transporta deportiraca precizira 26. februar), ne možemo prihvatiti kao apsolutno tačne a i zbog nedostatka relevantnih autentičnih dokumenata ne možemo ih smatrati niti netačnima. Navedenom literarnom ilustracijom načinjen je pokušaj rekonstrukcije vrlo važnog događaja u sukcesivnom slijedu zbivanja vezanih za historijat đakovačkog logora.
Nakon dolaska prvog transporta s dijelom gradiščanskih zatočenica u Sabirni logor osječka Zidovska općina izdala je 1. marta Okružnicu kojom obavještava svoje članove ali i pripadnike drugih židovskih općina da je »ovih dana preseljen veći dio ženskog zbirnog logora iz Stare Gradiške u Đakovo tako da ovaj potonji broji cca 2600 duša. U potonji logor došle su Zidovke iz cijele države a ponajpače iz slavonskih općina. Popis zatočenica nalazi se kod ove Općine, te se rado daju potrebne informacije. «68 Nedugo po dolasku prvog izvršeno je planirano preseljenje drugog, manje brojnog, transporta internirki i djece. Na osnovu komparacije kvantitativnih podataka (popisi interniranih zatočenica i djece u logoru Đakovo i Okružnice od 1. marta) možemo konstatirati da je broj deportiranih žena i djece došlih s prvim gradiščanskim transportom iznosio oko 800 a s drugim 300 do 400 interniraca.
U Osijeku je 7. marta Židovska općina platila putne troškove za prevoz zatočenica i oni su ukupno iznosih 10150 kuna.69 Putni troškovi za prevoz zatočenica koje su išle autobusom iznosili su 8280 kuna. Putni troškovi za transport zatočenica željeznicom iznosih su 1870 kuna. Tu sumu činih su plaćeni iznosi za »utovar prtljaga 580, vozne karte 466, opskrba 180, limun 100, soba 64, željezničarima 200, vlakovođi 100 i za pratnju 200«.
Žene i djeca dopremljeni u logor drugim transportom zaključili su prelazak znatne brojne skupine deportiraca iz Stare Gradiške u Đakovo. Broj sveukupno prebačenih iznosio je »833 žene i 233 djece, 101 dječaka i 132 djevojčice«.70 Prema nepotpunim spiskovima može se konstatirati da je relativno egzaktna brojna interpretacija prepoznatljiva u Popisu zatočenica i djece stighh iz Stare Gradiške u Đakovo (vidi Prilog br. 3). Na osnovu navedenog popisa sa sigurnošću možemo iznijeti podatak i konstatirati da je Sabirni logor Đakovo povećan u brojnom smislu za 1014 gradiščanskih logorašica i djece.
Kao i u prethodnom slučaju pri definitivnom utvrđivanju brojnog stanja interniraca dopremljenih iz Sarajeva u đakovački sabirni centar, tako ćemo i ovoga puta tabelarno prikazati starosnu strukturu novopridošlih logorašica iz Stare Gradiške.
Tabela 2.
Životna dob-Brojno stanje-Procentni pokazatelj

1. od 1 - 5 godina
59 5,82 %
2. od 5 - 10 godina 79 7,80 %
3. od 10 - 15 godina 82 8,08 %
4. od 15 - 20 godina< 61 6,01 %
5. od 20 - 30 godina 125 12,32 %
6. od 30 - 40 godina 158 15,58 %
7. od 40 - 50 godina 155 15,28 %
8. od 50 - 60 godina 134 13,21 %
9. od 60 - 70 godina< 111 10,95 %
10. od 70 - 80 godina 34 3,35 %
11. od 80 - 90 godina 10 1,00 %
6 0,60 %
SVEGA: 1014 100,00 %

Ako saberemo evidentirani broj zatočenica i djece dopremljenih u Sabirni logor Đakovo u toku dvije velike deportacije interniraca iz Sarajeva i Stare Gradiške, možemo konstatirati da je on sveukupno sadržavao oko 3000 zatočenika.
Popis zatočenica i djece stiglih iz Stare Gradiške u Đakovo pomogao nam je da utvrdimo mjesta iz kojih su internirke deportirane u logor. Logorašice su, kako se navodi, bile »ponajpače iz slavonskih općina« sa stalnim mjestom boravka u Slavonskom Brodu, Slavonskoj Požegi, Pakracu, Lipiku, Novoj Gradiški i mjestima iz njihove bliže okoline. Međutim, precizno evidentiran popis svih zatočenica s ubilježenim mjestima stanovanja svake od njih upućuje nas na konstataciju da je ipak nešto veći broj deportiranih internirki i djece bio stalno nastanjen u Sarajevu, zatim u Zenici, Travniku, Turbetu, Bihaću, Bosanskom Brodu a znatno manji broj je poticao iz ostalih mjesta u Bosni. U približno istoj brojnoj konstataciji s prethodnim kvantitativnim pokazateljima stoji popis zatočenica deportiranih iz drugih krajeva. Najveći broj tih logorašica bio je stalno nastanjen u Zagrebu, a mnogo manje u ostahm mjestima kao što su Ivanićgrad, Cernik, Brestovac, Kula a zabilježena je i jedna zatočenica iz Beograda. Stoga Zidovska općina u Osijeku s pravom ističe da su u »potonji logor došle Židovke iz cijele države…«
Kao i u prethodnim slučajevima, do sada pristighm deportircima pružena je pomoć u hrani i odjeći. Niti ovoga puta nisu izostali potrebni sanitarnozdravstveni pregledi, tim prije jer je transport žena i djece bio zaražen opasnim infektivnim bolestima. Pružena pomoć, nedovoljna u svom obimu, inicirala je Općinu da uz Okružnicu uputi molbu svim solidarno zainteresiranim za pomoć logorašima da daruju materijalne priloge razne namjene. Od donatora je također očekivana i financijska pomoć jer su »izdaci ogromni a priliv novca ograničen«.
Značajan problem javio se pri smještaju pridošlih zatočenica i djece. Jedan dio useljen je na treći kat logorske zrade gdje su im za potrebe stanovanja izgrađeni vertikalni nizovi od po četiri ležaja. Kako smještaj nije bio prostorno adekvatan odmah se pristupilo pronalaženju odgovarajućih dodatnih prostorija. »Osim zgrade bivšeg mlina u kojoj su zatočenice bile smještene u istom dvorištu, ograđenog istim zidanim plotom, nalazio se veliki zidani magacin, koji je u to vrijeme bio potpuno prazan, a kojeg Uprava biskupijskog vlastelinstva nije htjela u logorske svrhe izdati.«71 Stoga je nezbrinuti dio gradiščanskog transporta nužno stacioniran u štale susjednog posjeda Josipa Franka mada je zgrada bila trošna i nije omogućavala niti najelementarnije uslove života. Nepunih mjesec dana nakon dolaska zatočenica i djece iz Stare Gradiške Ustaška obrana preuzima unutrašnju upravu Sabirnog logora Dakovo. Ustaše dolaze u logor 29. 03. 1942. godine na čelu s Ljubom Milošem i ustaškim zastavnikom Jozom Matijevićem.71a Logor je u potpunosti izoliran jer su svi prilazi odsječeni a svaki pristup najstrožije zabranjen.
Redarstvena straža je odstranjena s dužnosti a ulogu čuvara logora preuzele su ustaše. Članovima logorske Uprave zabranjen je dalji rad s tim da su ustaške logorske vlasti dozvolile trojici njenih predstavnika da kao delegati Židovske općine u Osijeku nastave započeti rad na ishrani i sanaciji zdravstvenog stanja zatočenica i djece. Zapovjedništvo logora preuzeo je Jozo Matijević, asistirao mu je vodnik Kosta Sovilj a opskrbnik je bio Vuković iz Slavonskog Broda.
Prelaskom neposredne kontrole Sabirnog logora Đakovo u ruke Ustaške obrane karakteristični životni uvjeti kojima je ton davala Židovska općina u Osijeku izgubili su svoju specifičnost i time postali sastavni dio jasenovačke stvarnosti.
61 „Svedok Oto Brajer prikazuje ovako sudbinu onih koji su se prijavili da idu u logor Đakovo (iz Jassenovca – op. Aut.): Ustaše bi zatočenici utovarile u kamion pa silom im naredili da ćučnu ili sjednu. Pokrili su ih zatim velikim ciradama a onda se na svaki kamion popelo 5—6 ustaša ! počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama, tukući ih kundacima. Tako su kundačenje i ubijanje ustaše zvali 'oporavak u Đakovu'.« (Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji (dalje: Zločini). Savez jevrejskih opština FNRJ Beograd, 1952, 90—91.]
62 »Došavši u Đakovo zatekao je kod stražara jednog malog Židova koji je htio ući u logor. Ovo je dijete iz logora izvučeno i bilo je primljeno kod jedne familije u Iloku. No nije moglo da živi bez svoje majke, pa se je stoga vratilo natrag, u Đakovo. Redar koji je čuvao stražu na ulazu nije dozvolio da dijete uđe u logor. Baš u tom času naišao je Skočibušić. Čuvši u čemu je stvar otpremio je dijete automobilom u Župsku redarstvenu oblast u Osijeku, gdje je konstatovano na najveće začuđenje svih da je dijete u džepovima imalo letke komunističkog sadržaja « (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 83).
63 »Teškom mukom uprava je uspjela izboriti da logor dobije ipak dio napuštenog skladišta za smještaj većih količina namirnica (brašna, tjestenine i masnoća) jer su se dotadašnje prostorije morale upotrijebiti za proširenje logorske kuhinje. Uvjet za dobivanje skladišta bio je da ključ stalno mora biti kod skladištara biskupskog dobra. Nekoliko dana kasnije nakon uskladištenja tih namirnica — 17. ožujka 1942 — u logor je došao zapovjednik neke ustaške bojne koja je tih dana boravila u Đakovu i zatražio od logorske uprave znatnu količinu namirnica za potrebu vojske. Kako je uprava odbila taj zahtjev, skladištar je sam na svoju ruku i bez ičijeg odobrenja predao iz skladišta oko 2000 kg. brašna, 400 kg. tjestenine i 100 kg. masnoće. Osječka Zidovska bogoštovna općina uspjela je međutim, ishoditi nalog samog župana Stjepana Hefera da se živežne namirnice vrate u vlas-ništvo logora. Ustaški je zapovjednik vratio te namirnice, ali je o tome podnio izvještaj (i žalbu) svojim pretpostavljenima. Taj izvještaj i razne pritužbe ustaškog logora u Đakovu i zahtjevi biskupije, na žalost, urodili su plodom…« (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 27). O istom događaju govori i svjedok Glaisner Dragutin koji ističe da je »15. ožujka 1942. došla u Đakovo neka ustaška bojna koja je bila smještena u Hrvatskom domu…« te joj se morala predati navedena količina namirnica. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 9).
64 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 6.
65 Vinski dr Pavle, n.d., 83
66 Popis zatočenica stiglih iz Stare Gradiške u Đakovo 25. februara i 6. marta 1942. godine. Popis je naveden u prilogu br. 3 (AJIM, k. 24, fasc. 8-1, dok. 3).
67 AJIM, k. 24, fasc. 8-1, dok. 10-1
68 AJIM, k. 24, fasc. 8-1, dok. 4
69 Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (dalje:AIHRPH), fond Sabirni logor Đakovo, k. 296, neregistrirano.
Narcisa Lengel-Krizman navodi podatak po kojem je osječka Židovska bogoštovana općina za troškove transporta morala isplatiti svotu od 39304 kune (Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 26, bilj. 92).
70 Deca, rat, revolucija, n.d., 163-164
Prema nekim podatcima broj »židovskih i srpskih žena i djece iz logora Stara Gradiška« ekspediranih za Sabirni logor Đakovo ne od-govara konstatiranoj sumi. Navodi se da je »… iz Stare Gradiške prebačeno još 1200 žena i djece.« (L a z i ć Nada, Teror okupatora i kvislinga u Slavoniji, Slavonija u NOB, HIS, Slavonski Brod, 1966, 189). »Tako istog dana oko 10 sati dolazi u logor 1200 žena i djece.« (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 82).
Popis zatočenica deportiranih iz Stare Gradiške za đakovački Sabirni logor pored evidentiranih židovskih logorašica i djece sadrži i imena sedam osoba srpske nacionalnosti (Sanković Ružica, Dragaš Dragica, Bošković Magda, Janković Irena, Jelić Olgica, Jovanović Jelena, Janković Ozren). Obzirom da postoje indikativni podatci koji govore o gradiškim zatočeničkim transportima kao nešto brojnijim nego što je to konstatirano u ovom slučaju, vrlo je vjerojatno da je stvaran broj žena i djece srpske nacionalnosti u nesrazmjeri s evidentnim stanjem utvrđenim na osnovu Popisa zatočenica stiglih iz Stare Gradiške. Obzirom da ne predstavlja konačnu kvantitativnu tvrdnju i ovaj popis židovskih i srpskih žena i djece možemo smatrati nedefinitivnim. Kao približno tačnu uzimamo srednju vrijednost navedenih egzemplara po kojoj je brojna skupina deportiraca iz logora Stara Gradiška brojala 1066 žena i djece. Podatak koji svojom preciznošću najbliže odgovara apsolutnoj taćnosti u nizu interpretacija s prikazom brojnog stanja interniraca deportiraca iz logora Stara Gradiška je, citiramo Narcisu Lengel-Krizman (n. d., str. 26.), onaj u kojem se ističe da su »delegati osječke Židovske bogoštovne općine s policijskom pratnjom preuzeli 26. veljače i 6. ožujka 1942. grupu od 1161 žena i djece (izuzev oko stotinu Srpkinja sve ostale su bile Židovke.«
71 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 6¨
»Štoviše, uprava biskupije uspjela je posredstvom Velikog župana Stjepana Hefera stornirati nalog Zupske redarstvene oblasti da se spomenuto skladište mora staviti na raspolaganje logorskoj upravi s motivacijom da je potrebno zadrugama đakovačkog kotara za selekciju žitarica.« (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 26).
71a Vlado Salzberger smatra da Ustaška obrana preuzima unutrašnju upravu Sabirnog logora Đakovo 17. aprila 1942. godine. On kaže: »Datum (29. 3. 1942. godine — op. aut.) nije tačan, po mom sjećanju tačan je datum 17. april 1942. godine. Možda me sjećanje ponešto vara, ali je taj događaj uslijedio svakako sredinom aprila… 27 marta Leteća ekipa je zajedno sa izvjesnim brojem omladinki iz logora u logoru 'proslavljala' godišnjicu 27 marta 1941. godine. Poslije tog datuma je od velikog značaja (gledajući iz ondašnje perspektive) bio bar jedan događaj koji je, da bi se sproveo u život zahtijevao bar 5 do 6 dana. Bila je to odluka da se za potrebe dokumentacije, kasnijeg suđenja ustašama (iako se o krajnjim konzekvencama ustaške vlasti još pojma nije imalo) te za eventualno slanje međunarodnom Crvenom krstu izvrši, od strane Leteće ekipe, tajno snimanje nekih momenata iz života u logoru (npr. karantinski smještaj, očajne sanitarnohigijenske prilike sa latrinama itd). Za to je trebalo stupiti u kontakt sa licem kod kojega je bio pohranjen fotoaparat (Židovi nisu smjeli imati fotoaparate), uneti ga u logor i vršiti snimanje uz pomoć upućenih logorašica koje su često pravile 'paravan' prilikom snimanja, da akcija ne bi bila provaljena. Na kraju aparat je zajedno sa filmom ostao u logoru kad su isti 'okupirale' ustaše. (Strah u vezi toga trajao je do momenta kada se posredno saznalo da je jedna zatočenica iz kancelarije uzela aparat i prilikom ustaškog dnevnog obilaska u pratnji dr. Čelede aparat neopazice predala dr. Čeledi). Aparat i film nije više dobiven, jer je dr. Čeleda, kad smo ga poslije povratka iz partizana potražili, već bio mrtav. Za ovo, naravno, nema dokumentacije, no stvar sa datumom ustaškog 'dolaska' (sredinom aprila) svakako stoji.«
Dalje se nastavlja: »Međutim, i prije tog datuma je bilo siučajeva dolaska ustaša u manjim grupama (2—3 slućaja), kada su dolazili u logor kao u neku inspekciju i tada (to se unapred znalo) osim najužeg kruga logorske uprave — niko od Osječana nije bio u logoru, a poduzimane su i druge mjere (sakrivanje starijih dječaka — logoraša koje majke nisu htjele da odvoje, da ih ustaše ne bi uočili i odveli u Jasenovac, i slično).« (Pismo Vlade Salzbergera autoru od 27. 5. 1988.) Obzirom da sva obrađena literatura uzima 29. 3. 1942. kao datum kada Sabirni logor Đakovo potpada pod neposrednu upravu Ustaške obrane, stoga ga i ovaj rukopis bilježi kao preciznog.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License