1 3 Higijenske I Sanitarno Zdravstvene Prilike

1.3. Higijenske i sanitarno-zdravstvene prilike
Higijenske i sanitarnozdravstvene prihke u Sabirnom logoru Đakovo neposredno po njegovom osnivanju i deportaciji žena i djece iz Sarajeva, bile su relativno dobre. Povoljno stanje ostalo je nepromijenjeno do dolaska zatočenica iz sabirnog centra Stara Gradiška i preuzimanja unutarnje kontrole logora u ruke Ustaške obrane. Zadovoljavajuća higijenska zaštita i zdravstvena njega zatočenica bila je dio opće konstatacije o dobro stojećim prihkama u njemu dok je unutarnju upravu logora neposredno nadgledala osječka Zidovska općina.
Zdravstveno stanje zatočenika transportom pristiglih u logor iskazivalo je sve teškoće napornog puta. Transport je stigao sa 25 bolesnika a liječničkim pregledom klasificirani su lakši bolesnici od onih s težim zdravstvenim stanjem. Kao dvije najteže među dijagnostički konstatiranim bolestima bile su jedan slučaj upale pluća i jedan slučaj endogene psihoze (umne poremećenosti). Odmah se pristupilo poboljšanju otežanog zdravstvenog stanja zatočenica. Angažirani su profesionalni zdravstveni radnici, koji su došli kao internirci s transportom, a inicijativom i organiziranjem hječenja bolesnih isticao se dr. Rudolf Celeda. Osim pružanja medicinske pomoći, gdje je to bilo potrebno, kod interniranih žena i djece provedene su i odgovarajuće higijenskozdravstvene mjere zaštite: kupanje, dezinfekcija i cjepljenje protiv tifusa.
Prvih mjeseci trajanja logora najveću opasnost po zdravstveno stanje zatočenica i djece predstavljala je ruiniranost zgrade u kojoj su smješteni.57 Zgrada je bila u ruševnom stanju, prozora dijelom nije bilo te je zbog toga bila jako hladna, svodovi i podovi su bili od dasaka pa tako jako prokišnjivi i propusni. Jaka zima bila je naročito pogubna po stanje zatočeniee čije je zdravstveno stanje u ovim životnim uslovima bivalo sve lošije, zatim po zatočenice čije imunitetne predispozicije nisu predstavljale sigurnu branu zaraznim bolestima, logorašicama s izuzetno teškim zdravstvenim stanjem i naročito po djecu. Stoga su to bile najčešće žrtve prvih logorskih dana mada se može konstatirati da je »bilo vrlo malo smrtnih slučajeva prije nego h su ustaše preuzele iogor«.58 Oformijena medicinska ekipa, sastavljena od mladih, većinom nestručnih ali požrtvovnih zatočenica kao medicinskih sestara, zatim logorašica koje su profesionalno bile zdravstveni radnici, među kojima je bilo i liječnica, te dr. Čelede koji je preuzeo stručno vodstvo, dobro je organizirala zdravstvenu siužbu. Prvenstveno joj je bio zadatak da aktivno učestvuje u sprečavanju bolesti i efikasno radi u kriznim momentima opasnosti od eventualnih epidemija. Bojazan da će pojedine infekcije kulminirati sa širim posljedicama realno su svedene na minimum jer je Skrb za logore redovno snabdijevala zatočenice čistim rubljem i posteljinom a logorsku ambulantu potrebnim medikamentima. Održanju dobrih zdravstvenih prilika doprinijela je činjenica da je »Župska redarstvena oblast dozvohla da se pojedine zatočenice izbave iz logora da idu na liječenje u holnicu u Osijek. Omogućen im je i potreban rendgenološki pregled. «59 Time je rizik od mogućeg izbijanja zaraze sveden na minimum a odlaskom na liječenje u osječku bolnicu otvarala se zatočenicama optimistička perspektiva da se izbave iz logora nakon liječenja. Pogodnost je iskorištena na najbolji mogući način.
Higijena je bila na najvećem mogučem nivou s obzirom na prilike koje su dozvoljavale njenu optimalnost. Najveći i cjelovit problem da se dobra situacija i održi ležao je u odgovorima na pitanja čiji su uzroci bih druge prirode. Prije svega oponentan stav Đakovaćke biskupije prema Sabirnom logoru, o čijim razlozima će biti riječi u posebnom dijelu, predstavljao je smetnje da se u njemu održe dobre higijenskozdravstvene prilike. Niz problernskih pitanja u čijem su rješavanju aktivno sudjelovaie nadležne i nezaobilazne odluke Biskupije, postavio se pred Upravu logora. Prije svega bila su to pitanja deficitarnosti nužnika čiji se problem povlačio od osnutka logora i uvijek nanovo isticao kao aktualan, zatim proširenje kapaciteta zgrade ambulante, te izgradnja novih prostorija za kuhinju, praonicu i mrtvačnicu. Đakovačka biskupija nije dozvohla izradu novih nužnika u logoru osnovanom na njenom zemljišnom posjedu, a također je odbijena molba Uprave logora za prostornim proširenjem improvizirane ambulante koja je brojala svega dvadeset do dvadeset i pet kreveta,60 kao i ostalih navedenih prostorija koje su se nalazile u zgradi mhna te spremištima zgrade u susjednom dvorištu. Pored toga što su zatočenice dovoljno pažnje posvećivale osobnoj higijeni, odbojne mjere Biskupije na koje su naišh prijedlozi i molbe logorske Uprave bitno su utjecale na opće zdravstveno stanje žena i djece.
57 »Zgrada kao mlin većinom bez stakla, pod obične daske poredane jedna do druge tako da curi iz jednog kata u drugi, blato i prašina, klozeti nehigijenski…« (AH, ZKRZ, GUZ-2235/7b4-45, k. 11,1). »Prozori su bili prilično razbijeni. Prostorije su se teško ložile jer su bile velike i izložene promaji.« (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 81). Ipak se uspjelo koliko-toliko zagrijavati improviziranim pećima koristeći se količinom od 443 metra ogrijevnog drveta koje se uspjelo nabaviti, (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 25).
58 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 6—3. Svjedočenje Kalamut Dominika. »… treba spomenuti da je i u tom razdoblju bilo smrtnih slučajeva (u prosincu tri, siječnju 15 i veljači 14)…« (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 25).
59 V i n s k i dr. Pavle, n. d., 82.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License