1 2 Organizacija Logorskog Zivota

1.2. Organizacija logorskog života i pomoć zatočenim ženama i djeci
Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku je po dolasku transporta interniranih žena i djece preuzela neposrednu unutarnju kontrolu sabiralista ostvarenu putem kompromisa s osječkom Župskom redarstvenom oblasti. Autarhične tendencije Općina je realizirala konstituiranjem posebne logorske Uprave Sabirnog logora u Dakovu. Cjelokupnu dominaciju nad logorskim životom i u njemu vladajućih prilika članovi Uprave nastojali su riješiti provođenjem niza mjera organizacione prirode. Pripreme u vezi s organizacijom odnosile su se na opskrbu, ishranu, zdravstvenohigijensku zaštitu, produktivizaciju, administrativno uređenje, tj. u svojoj cjelovitosti na kompletnu unutrašnju upravu Sabirnog logora. S tom namjerom za svaku od ovih planiranih aktivnosti formirani su odbori i pododbori. Osnovna je namjera bila da se ove organizacione komponente pretvore u cjelovito humanitaran odnos prema zatočenicima i djeci. U krajnjoj konzekvenci namjera Zidovske vjeroispovjedne općine bila je da kroz organizaciju logorskog života sačuva početnu inicijativu nad unutrašnjom upravom sabirahšta i po mogućnosti učini što više na planu oslobođenja zatočenika. Kao potvrda takvom stavu svih njenih članova na inicijativu Općine napisan je i sačuvan autentičan i po svemu karakterističan dokumenat koji govori o postojećoj »samoupravi« židovskih logorskih »vlasti«. To je Okružnica br. 1 Uprave Sabirnog logora Đakovo od 08. 12. 1941. godine.33 Tekst glasi:
»Uprava sabirnog logora Đakovo propisuje ovaj kućni red: Zapovjedništvo logora: Logor stoji pod zapovjedništvom Župske redarstvene oblasti Osijek, a kao zapovjednik imenovan je zapovjednik redarstvene straže g. Dragutin Majer.
1. Uprava logora
Logor stoji za sada (dok se ne osnuje poseban logorski odbor) pod upravom Ž.B.O. (Židovske bogoštovne općineop. aut.) u Osijeku. Općina je imenovala za upravitelja sa punim ovlastima Grünbaum Vladu. On treba da u roku od 14 dana provede potpunu organizaciju u logoru uz pomoć koju mu pružaju Židovske bogoštovne općine Zagreb, Osijek i Sarajevo. U roku od dva dana Grünbaum će predložiti Župskoj redarstvenoj oblasti u Osijeku Upravni odbor logora s time da u tom odboru bude 11 članova. Pojedini članovi upravnog odbora biće ujedno i pročelnici slijedećih pododbora:
2. Opskrbni pododbor
Pročelnik Juho Sternberg iz Osijeka, bez članova odbora. On sprovodi sve poslove prema potrebi u Đakovu i Osijeku. Njegov rad za sada je ograničen uglavnom na nabavljanje hrane i dopreme u Đakovo.
3. Kuhinjski odbor
Poslove ovog odbora vode g. Strajber, te kuharica Margita Izrael iz Osijeka.
4. Zdravstveni odbor
Dr. Jurković, Dr. Atijas Regina, Roder, Lederer i Vajs, te magistar farmacije Heht, koji će iz Osijeka slati lijekove.
5. Stegovni odbor
Upravitelj logora postaviće 5 članova toga odbora sa zadatkom da u roku od 2 tjedna izrade konačni nacrt za kućni red i stegovne propise. Ovaj odbor će određivati zatočenice za pojedine dužnosti. U tu svrhu raspolagaće logorskom kartotekom, vodiće urednu radnu listu kao i dnevne raporte.
6. Unutarnja uprava
U tom odboru biće sve namještenice pisarnice, koje će se uzimati isključivo iz redova zatočenica. U roku od 14 dana treba da se formira cijela pisarna. Materijal za pisarnu dostavlja Z.B.O. Osijek.
7. Odbor za produktivizaciju
Od samih mladih zatočenica osnovaće se odbor sa zadatkom da Zapovjedništvu i Upravi logora stavi prijedlog za ostvarenje plana. Cilj je plana, da se zatočenice privedu produktivizaciji i da se na taj način olakša uzdržavanje logora.
Uprava logora želi da rastereti izdatke na taj način, što će se djeca od 2—10 godina dati na njegu i izdržavanje židovskim obiteljima u Osijeku i okohci. Kako je broj farnilija koje žele primiti djecu dovoljan, to će sva djeca moći naći sklonište u tim famihjama.« Na važnim funkcijama angažirani su još referent za ishranu Lev Kister, blagajnik Ladislav Griinbaum i zamjenik upravitelja Sabirnog logora Dragutin Glassner. Organizacionu inicijativu domicilne Zidovske općine pod čiju teritorijalnu upravu je logor spadao pridružile su se i vrijedno pomagale židovske općine u Sarajevu i Zagrebu preko svojih predstavnika koji su bili upućeni u logor i zaduženi za određene djelatnosti. Solidarna akcija provođena je udruženim naporima a prethodno ostvarivana prepiskom i direktnom suradnjom putem međusobnog kontakta članova dviju surađivačkih Općina.34 Korespondencijom je koordinirao Zidovski odsjek pri Ustaškom redarstvu tako da su svi dopisi s relevantnim obavijestima bih neposredno kontrohrani od strane ustaša čime je njihov rad bio znatno otežan. Ipak voluntaristieki duh općinskih aktivista angažiranih za pitanje đakovačkog logora postavljene zadatke rješavao je predano i s istrajnom upornošću. Srećko Bujas kao povjerenik Zidovske opštine u Sarajevu obavijestio je osječku Zidovsku općinu »da će za koji dan, a možda i prije nego što vi primite ovo pismo sarajevski delegati stići u Osijek, te će te se tako s njima moći sporazumiti u svim pitanjima daljeg rada u vezi s novim ženskim logorom«.35 Židovska općina u Zagrebu je 14. 12. poslala telegram u Sarajevo u kojem se od Zidovske opštine zahtijeva da se imenuju »brzojavno imena dvojice vaših činovnika za stalni boravak u logor Đakovo. Jednog po mogućnosti Jakova Maestra«.36 Isti dan imenovani su predstavnici koji su trebah biti upućeni u Sabirni logor. Bili su to Benjamin Pinto, novinar i pravnik, i teolog Jakov Maestro. Dozvolu za rad dobih su 20. 12. a u Osijek su upućeni neposredno po odlasku drugog transporta žena i djece. Dakle 23. 12. Židovska općina u Zagrebu za logorskog izaslanika je imenovala Karla Fridmana. Pomoć u ljudstvu Upravi Sabirnog logora sigurno je omogućila da još aktivnije učestvuje u svakodnevnim poslovima neophodnim za normalno funkcioniranje logorskog života.
Kroz provjeru organizacionih sposobnosti članova logorske Uprave provedena je i najhumanitarnija solidarna akcija pomoći. Spašavanje logorske djece od krvavih ustaških kama sigurno zaslužuje takav epitet. Akcija bi najvjerojatnije izostala da relativna »autonomija« Sabirnog logora nije bila njegova bitna karakteristika u vremenu neposredne unutrašnje kontrole od strane osječke Zidovske općine. Potrebno je istaći važnu činjenicu da solidarna akcija ne bi bila moguća bez pristanka Zupske redarstvene oblasti i Ustaškog ravnateljstva u Osijeku. Iz kojih razloga se ona suglasila s njenim provođenjem nije poznato. Plan akcije, nakon prve skupne deportacije interniraca, bio je usmjeren ka smještaju sve djece kod židovskih obitelji iz Osijeka i okohce u skladu s objektivnim mogućnostima. Namjera članova Općine da izbave i zbrinu svu djecu iz logora kosila se s realnim pretpostavkama jer se ističe »da veći dio te djece uslijed preopterecenosti pojedinih općina sa djecom nisu mogla biti smještena u kućnu njegu…«
Akcija spašavanja djece, po svom obimu i organiziranosti, najtemeljitije je provedena nakon dolaska oba transporta iz Sarajeva i transporta koji je u dva navrata (26. 02. i 06. 03. 1942. godine op.aut.) stigao iz logora Stara Gradiška u Sabirni logor Đakovo, a o tom transportu bit će riječi u jednom od narednih poglavlja. Tom prilikom Ustaško ravnateljstvo u Osijeku odobrilo je adopciju samo trideset i sedmero djece u životnoj dobi do dvanaest godina,37 ali je vinkovačka Općina ne poštujući hmitiran broj i starosnu granicu evakuirala njih pedeset i sedmero (opširnije vidjeti sjećanje Samuela Grünvalda, Prilog br. 4).
Akcija spašavanja djece pokrenuta je još po dolasku transporta deportiraca na željezničku stanicu u Slavonski Brod. Zidovske obitelji, kojima je broj članova porodice omogućavao učešće u manifestaciji sohdarnosti, udruženim snagama angažirale su se na sprovođenju vrijedne zamisli. Međutim, izvjesne smetnje pratile su tok akcije. Problem ne samo da se nalazio u skučenosti smještajnih kapaciteta židovskih porodica nego se ispoljavao i kroz intenzitet majčinskih osjećaja. Emocionalne preokupacije majki prema svojim rođenima uzrokovale su reakcije suprotne urođenim nagonima održanja vrste i sasvim sigurno prisutnoj majčinskoj želji spašavanja vlastitog djeteta. Korespondencija između triju općina potvrđuje takvu situaciju navodima u kojima se citira da »… nastojimo što više djece smjestiti kod židovskih obitelji u Slavonskom Brodu, te se nadamo da ćemo moći smjestiti 20—25 djece. Jedino primjećujemo da smo imah prihke čuti da se majke ove djece neće da odjele od njih, te bi radije htjele da ostanu sa svojom djecom zajedno u logoru«.38
Kontinuitet akcije održan je neposredno po dolasku transporta žena i djece na stalno mjesto internaeije u Đakovo. Osnovni problem neodgovarajućih smještajnih kapaciteta alternativno je riješen tako da su čianovi Općine, kako se navodi u apelu upućenom židovskom stanovništvu u Osijeku, »bih prisiljeni u Đakovu u logoru urediti dispanzer za siabuniavu i sitnu djecu« (vidi prilog br. 2, dok. br. 2 str. 116). Djecu prirodno otporniju na bolesti i onu čije je zdravstveno stanje bilo nenarušeno prihvatile su židovske obitelji. Osječka Žtdovska općina je 06. 12. 1941. godine javila Zidovskoj opštini u Sarajevo da »razdioba ide za sada sporo, ne radi slabog odziva već što želimo djecu temeljito pregledati, da bi dah u privatne kuće samo zdravu djecu«.39
Akcija spašavanja djevojčica i dječaka iz logora vezana je za imena Vlade Griinbauma, Albina Levija, njihovih žena Hanzike i Margite koje su profesionalno bile odgajateljice, te Juliške Kraus. U spašavanju i zbrinjavanju djece izuzetne zasluge pripadaju Grinvald Damuelu, Isidcru Pereri, te porodici Maksa Fišmana iz Starih Mikanovaca, kao članovima vinkovačke Židovske općine.
Usvojenici iz logora postali su stalni članovi židovskih obitelji, čime je solidarnost jevrejskih porodica praktično još jednom potvrđena.40 Znatan broj djece spasao se na taj način, ali na žalost nisu svi. Ta manja skupina naknadno je odvedena u logore zajedno s porodicama kod kojih su bili smješteni.41 Takođe treba istaći nastojanja članova židovskih obitelji s kojima su djeea bila u rodbinskoj vezi, poduzimana individualno ili preko domicilnih židovskih općina, da povrate spašene dječake i djevojčice.42 Otprilike na sličan način i zahvaijujući nizu sretnih okolnosti uspio se spasiti i manji broj logorašica. Zatočeničkih okova oslobodile su se trudne logorašice otpremljene za bolnicu u Osijek, kao i dio onih koje su se porodile kod časnih sestara Sv. Križa pri Đakovačkoj biskupiji. Njihov humanitarni rad i odnos prema zatočenicama bili su u skladu s njihovim moralnim i kršćanskim principima te ga treba posebno istaći.43 Zahvaljujući hospitalizaciji dio židovskih zatočenica uspio je pobjeći predodredenoj logoraškoj sudbini.44 Iz Sabirnog logora Đakovo uspio se spasiti mnogo veći broj logorašica i djece ah je do sada evidentirana 21 preživjela osoba.45
Radno organiziranje logorašica pozitivno je utjecalo na opću organizaciju logorskog života te posebno na poboljšanje nivoa materijalnih i zdravstvenih prilika u njemu.
Poslove raznih vrsta i težine obavljale su radne grupe specijalizirane za obavljanje određene djelatnosti. Prema svojoj namjeni osnovne djelatnosti su obuhvaćale aktivnosti vezane za izradu keramičkih obhka razne namjene, pletenja košara i korpi, šivanje i krpanje rubenine, odjeće te ostalih tekstilnih potrepština, rad na polju i ostalim teškim poslovima. Klasifikacija radnica potrebnih za te poslove izvršena je prema preduslovima kao što su zdravlje, snaga i spretnost zatočenica. Stoga su u radne grupe ulazile mlade, dakle kondiciono i radno sposobne logorašice, da bi proizvodnost bila što je moguće veća a efekat rada očigledan. Formirane su keramička, korparska i krojačka radionica dok je oko 400 djevojaka išlo na poljske radove.46 Logorašice su bile angažirane i na utovaru i istovaru vagona a zaradu ih simboličnu nagradu za trud ustupale su Židovskoj općini u Osijeku koju je ona naknadno dostavljala logorskoj Upravi u vidu redovne novčane ih materijalne potpore. U okviru sabirnog centra žene liječnice su pomagale bolesnicima u logorskoj ambulanti, brinule se za malodobnu djecu u »zabavištu«, pomagale u kancelarijama Uprave logora, preuzimale na sebe prikupljanje posteljine, hrane, odjeće i obuće a bile su aktivno prisutne i na svim drugim dužnostima.
Pomoć zatočenim ženama i djeci koja je dolazila izvana znatno je nadopunjavala samopomoć logorašica. Osnovne potrebe logora djelimice podmirene i radnim angažiranjem zatočenica sada su skoro do u potpunosti zadovoljene. Solidarnu pomoć pružile su, prije svega, članice Židovske općine Osijek koje su »u nekoliko navrata ulazile u logor, dijelile hranu i pružale liječničku pomoć. «47 Obzirom da su to objektivne mogućnosti dozvoljavale logorašicama je dozvoljeno da mogu izaći iz logora u slučaju posjete, pri kupovini hrane, a dozvoljeno im je da idu na liječenje i rendgenski pregled kod dr. Rudolfa Celede. Ne umanjujući značaj malobrojnih istomišljenika, njegove zasluge u pomaganju zatočenicama i djeci su osobite.48 Osim osječke Općine najveću moguću solidarnu pomoć pružale su i ostale židovske općine. Najčešće su to bile pošiljke paketa odašiljane individualno ih organizirano preko općina. Kao učesnici solidarne akcije pružanja preventivne pomoći istakle su se splitska, dubrovačka i vinkovačka židovska općina, a naročito zagrebačka 2idovska bogoštovna općina.49 Iz Splita su pored redovnog snabdijevanja logora u Dalmaciji odašiljani paketi za Kruščicu, Jasenovac, Loborgrad, Đakovo.50 Dubrovačka Židovska općina obavijestila je 27. 01. 1942. godine Židovsku općinu u Osijeku da je poslala tri paketa s odjećom, kao i nešto hrane za žene i djecu u đakovački logor. Također je istaknuto da će se slanje paketa nastaviti slijedećih dana.51 Cjelokupnom akcijom opskrbe Sabirnog logora namirnicama koordinirala je Skrb za logore kao odsjek Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku, o čijoj će solidarnosti u daljem tekstu još biti riječi. Skrb je dosta uspješno rješavala pitanje snabdijevanja logora svim neophodnim potrepštinama razne namjene. Kada je to bilo neophodno na njenu inicijativu upućivani su dopisi židovskim općinama da materijalnim i novčanim prilozima pomognu zatočenicama i djeci. Sve potrebe logorašica, dok su za to postojali uslovi, rješavane su uz svu hitnost zahtjeva. Rezultati rada bili su evidentni. Paketi židovskih općina upućeni ženama i djeci slati su na adresu Skrbi a ona ih je odmah upućivala u sabirahšte. Obimnija ponuda u svim vidovima navedene pomoći bila je ograničena jer je Skrb aktivno pomagala i druge logore u Slavoniji (isključivo Jasenovac i Stara Gradiška). Može se konstatirati da su kroz donatorske priloge i vlastito učešće Općine obezbijeđeni novac, robni i prehrambeni artikli pa i radna snaga.52
Odnos đakovačkog stanovništva prema zatočenicama Sabirnog logora bio je različit. Dok je manji dio istupao kao zaštitnik logorašica i djece pomažući ih u granicama svoje mogućnosti i shodno prilikama koje su to dozvoljavale, veći dio pučanstva se izjašnjavao protiv njegovog smještaja u Đakovu. Na tim osnovama izgrađen je antagonistički stav prema njegovim zatočenicama. Pomoć koju su pružili dr. Rudolf Celeda i Tomo Tasovac bili su izraz njihovog revolucionarnog, odnosno antifašističkog opredjeljenja. Doktor Celeda je etikom svojstvenoj zdravstvenom radniku pružao hječničku pomoć zatočenicama kada je to bilo najpotrebnije, stavljao žene i djecu u ličnu zaštitu intervenirajući kod viših distanci, naročito kad je postojala opasnost da pojedine infektivne bolesti prerastu u epidemiju. Tomo Tasovac je logorašice pomagao ilegalno, uglavnom u hrani.53 Njegovo plemenito djelo je utohko vrednije jer je pomažući zatočenice rizikovao vlastiti život.
Drugi dio stanovništva odnosio se pasivno prema prilikama u logoru i svemu onome što je za njega vezano iz straha zbog lične sigurnosti, ne nalazeći hrabrosti da pomognu zatočenicama i djeci. Antagonistički raspoloženo pučanstvo, međutim, tražilo je od nadležnih upravnih organa smanjenje autonomije, ograničenje slobode kretanja i sl. Takvom stavu stanovništva uvehko su doprinijeli diskriminatorski postupci ustaških organa vlasti, koji su putem ustaških povjerenika segregacionu pohtiku prema židovskom stanovništvu u Đakovu isticali kao drastičnu, aktivno je provodeći.54 U realnost opće situacije uklopio se i veći dio stanovništva, te je tako njihov odbojan stav prema logoru i zatočenicama donekle ilustrirao pokornost provedenim zakonskim mjerama; pokornost iz straha ili iz bilo kojih drugih razloga. Ako su to bili razlozi kojima se podvrgavao i onaj dio stanovništva koji se pasivno (iz straha) odnosio prema logorskim prihkama i svemu onome što je za njega vezano, treba ih razumjeti. Međutim, često se događalo da transporti hrane upućeni gladnim ženama i djeci dijelom ne stignu ili nestanu. Takvi su nestanci rađah moguću pretpostavku da su otuđeni od strane đakovačkog stanovništva antagonistički raspoloženog prema Sabirnom logoru i zatočenicama.55 Takve postupke učinjene iz niskih pobuda možemo smatrati nemoralnim a krivce odgovornima. U pojedinim slučajevima, iz ovog ili drugih razloga, krivci su pronađeni a kao kolektivno odgovorni i osuđeni.56
33 Pinto A. Pinto D, d., 42—43.
Okružnica br. 1 Uprave Sabirnog logora Đakovo napisana je nešto ranije a objavljena je 8. 12. 1941. godine. Srećko Bujas, predstojnik kotarskog suda u Sarajevu, potvrđuje Zidovskoj vjeroispovjednoj općini u Osijeku » primitak Vašeg dopisa od 6. prosinca, dopis Odbora Skrbi za logore br. 1043/41 i Okružnicu br. 1 Uprave Sabirnog logora Đakovo«. (AJIM, k. 21, fasc. 7—1, dok. 13).
34 “Naši će predstavnici doći vjerovatno u Zagreb već u četvrtak ili petak, što će ovisiti od konačnog odlaska svih transporta iz Saraeva.”
35 JIM, k. 21, fasc. 7-1, dok. 13.
Delegati su “ostali u Đakovu ili Osijeku do 10. kolovoza 1942. kada se zajedno sa svojim porodicama vraćaju u Srajevo”: (Lengel-Krizman, Narcisa, n.d., 24, bilj. 84).
36 AJIM, k. 65, fasc. 1-1, dok, 1-11.
37 Prema jednom izvještaju u logoru se 20. ožujka 1942. nalazilo ukupno 874 djece oba spola. (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 28. bilj. 101).
38 Pinto A. i Pinto D., n. d., 14.
39 Isto, 31
40 »U Đakovu je osnovan ženski logor iz koga smo nesto kasmje prihvatili dvoje djece (brata i sestru Abinun), inače naše rođake, ko]i su pred naše odvođenje u logor otišli, verovatno prema Sarajevu.« (Sećanja Jevreja na logor Jasenovac (dalje: Sećanja). Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972, 270—271. Sjećanje Josipa Erliha)
41 Najveći dio te djece bio je, međutim, ponovo interniran u lipnju godine 1942. u logor u Tenju zajedno s obiteljima koie su ih preuzeie. U kolovozu iste godine svi su bili odvedeni u Auschwitz i tamo likvidirani. Istu sudbinu imalo je i oko 300 djece iz Sarajeva čiji su roditelji bili uhapšeni i odvedeni u logore. Sarajevska Židovska bogoštovna opština organizirala je njihovo prebacivanje u Osijek i okolna mjesta, gdje su ih također prihvatile tamošnje židovske porodice. (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 24, bilj. 35).
42 »Nakon par mjeseci (2—3 mjeseca) pročuo se glas da će djeci do 12 godina starosti biti omogućeno da napuste logor i da će biti smještena kod jevrejskih porodica iz Osijeka i Slavonije. To se ostvarilo za jednu ili dvije grupe djece među kojima smo bile moja mlađa sestra i ja … moja sestra sa porodicom iz Osijeka (je) odvedena na Tenjsku cestu a zatim u Auschwitz. Ja sam ostala na životu samo zato jer se nisam nalazila u stanu porodice koja me je primila kada su odvedeni… U proljeće 1942. godine moja tetka koja je pobjegla iz Sarajeva u Mostar poslala je po mene.« (Pismo Bjanke (Levi) Auslender autoru…)
43 »Za razliku od Dakovačke biskupije, časne sestre, pripadnice reda Sv. Križa u Đakovu, pokazivale su mnogo više razumijevanja i mnogo pomagale zatočenicima. Sve su žene porodilje odlazile rađati u zgradu kju su im redovnice ustupile (bivša Učiteljska škola). I nakon poroda ostajale su dulje vrijeme van logora, a kako se o njima nije vodila posebna kontrola, zajedno su se s novorodenčadi 'izgubile negdje u Slavoniji' i tako vjerovatno spasile.« (L e n g e 1K rizman Narcisa, n. d., 27, bilj. 97).
44 Nakon hapšenja «… majka i ja smo odvedene u Lepoglavu gdje smo provele 7 mjeseci, iz Lepoglave smo otjerani u Danicu, gdje smo bile mjesec dana, iz Danice smo otpremljeni u Staru Gradišku pa u Đakovo. Iz Đakova sam u početku travnja 1942. godine pobjegla, a majka mi je u međuvremenu umrla.« (S p i c e r dr. Fric, Kazivanje partizanskih Liječnica, »Žena«, 44/1986, br. 1, 70—72. Kazivanje doktorice Cile Albahari). Naime, ona je kao bolesnik otpremljena u bolnicu u Osijek iz koje je nakon liječenja pobjegla. U Osijeku se skrivala mjesec dana, zatim se ilegalno prebacila u Zagreb, da bi nedugo zatim otišla u partizane.
45 Preživjeli su logor Đakovo: Hana Abinun, Rahela Abinun, Flora Atijas, Hana Atijas, Bencion Atijas, Ela Baruh, Melanka Incel, Sara Elazar, Rašela Danon, Reuben Jarhi, Bjanka Levi, Sarina Levi, Nora Slezinger, Salam Isak Iso, Erna Volah, Joahim Volah, Isidor Volah, Hugo Hercer, Savina Bredski, Moric Papo, Dado Perera. S preživjelima je kontaktirao i evidentirao ih Avram Pinto. (P i n t o Avram, n. d., 39—42). Među preživjelima je i ime Melenka Incel. »Radi se o Melenki Inselt, osječkoj djevojci koja nije bila u đakovačkom logoru kao zatočenica, nego je kao saradnik Leteće ekipe bila aktivna. Kod njenih roditelja u Osijeku je stanovala, bila smještena, Flora-Lola Atijas, spašena omladinka iz logora Đakovo — i Melenka je skupa sa Florom (i zajedno sa Florinom sestrom Hanom-Netikom) iz Osijeka pobjegla u Mostar, gdje je već bio otac Flore i Netike.« Melenka Inselt, dakle, ne ulazi u popis preživjelih logorašica. (Ispravka je učinjena na osnovu pismenih primjedbi Vlade Salzbergera u pismu od 27. 5. 1968. godine).
46 Spomenica, 95.
»Tako su žene liječnice obilazile bolesnike, sakupljani su lijekovi, postojao je neki 'šnajderaj' pa 'zabavište' i slično.« (Pismo Bjanke (Levi) Auslender autoru…)

47 Pismo Bjanke (Levi) Auslender autoru…
48 Bio je istaknuti simpatizer NOPa i kao takav ga je ilegalno pomagao. Poznato je da je »sanitetski materijal davao dr. Čeleda koji je i liječio bolesne ilegalce«. (DZD CDISB, Materijali VI Z, 41—42, str. 2).
49 Dana 8. decembra 1941. upućena je molba Židovske bogoštovne općine u Zagrebu Državnom ravnatejstvu za gospodarstvenu ponovu NDH (nakon što je »dne. 6. o. mj. održan u Zagrebu sa znanjem i odobrenjem Židovskog odsjeka Ravnateljstva Ustaškog redarstva dogovor triju najvećih bogoštovnih općina u Državi, kojem su prisustvovale općine iz Zagreba, Sarajeva i Osieka…«) da se dodijele novčana sredstva za lzdržavanje logoraša u logorima Loborgradu, Đakovu i Jasenovcu. U molbi se navodi: »Pošto su naša sredstva posve iscrpljena, obraćamo se sl. naslovu s molbom za hitnu i neodloživu pomoć, tj. za isplatu potrebnog iznosa od mjesečno Kn. 2,820.000« u kojem bi za »podpuno uzdržavanje interniraca u Đakovu (oko 1200 žena) i interniraca u Jasenovcu potrebno 720.000 Kn.« (Miletić Antun, n. d., knj. 1, dok. 37, str. 103). Vinkovačka Jevrejska općina dala je izuzetno veliki doprinos pri pomaganju zatočenicima logora, naročito u materijalnom i financijskom smislu. Naročito je zaslužna na organizaciji i realizaciji plana spašavanja djece (opširnije vidi sjećanje Samuela Grinvalda u Prilogu br. 4).
50 Spomenica. 95. 51 AJIM, k. 27. fasc. 2—1, dok. 10. Snabdijevanje hranom teklo je besprijekomo, a osim toga u logor je stiglo više od 1600 privatnih pošiljaka sa 16500 kg. hrane. odjeće i drugog materijala. (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 25).

52 Za zatočenice opterećene teškim fizičkim poslovima Skrb je angažirala «… oko 20 ljudi koji su bili za teže radove (poslani) u pomoć ženama, sve Židove.« (AH, ZKRZ, GUZ — 2235/7b, — 45, k. 11,1).
53 »… kako je preko zida logora bio rnlin i šef toga mlina sa dogovorom je preko zida prebacivao hranu. Bio je to gospodin Tasovac.« (Isto, 2).
54 »Ustaški povjerenik u Đakovu g. Franjo Brajer izdao je odredbu kojom se zabranjuje kretanje Zidovima po ulicama od 7 sati navećer do 6 sati ujutro. Nadalje, zabranjeno je Židovima posjećivati kino, zalaziti u parkove i sjediti po klupama. Na ulici smiju ići najviše dva Židova zajedno, dok je svaki sastanak uopće zabranjen. Na trgu i sajmovima smiju Židovi kupovati istom poslije 10 sati prije podne a u trgovinama samo od 3 do 5 sati poslije podne. Prekršitelji će biti kažnjeni prvi puta s 5000 din. globe, drugi puta s 10 000 din. globe, a treći puta s 25 000 din. i još zatvorom.« (»Hrvatska obnova«, br. 3 (17) od 25. 5. 1941. godine).
55 »Nisu htjeli ni repu da im daju. Pljaćkali su nas kod svake kupovine, kod svakog prevoza ili bilo koje usluge koje smo uz naplatu kod mještana imali… Tomo Tasovac i dr. Rudolf Čeleda časne su iznimke.« (AJIM, k. 24. fasc. 8—1, dok. 10).
»Drugi dio je pljačkao transporte hrane…« (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 81).
56 U presudi Okružnog Narodnog suda u Slavonskom Brodu od 25. 1. 1945. godine optužen je »Kirnmajer Mijo — jer je — za cijelo vrijeme NDH bio gradski načelnik Đakova. Okrivljeni nije ništa poduzeo da bi spriječio postojanje logora i spriječio masovnu egzekuciju Srba, Židova i Cigana a za cijelo vrijeme zadržao položaj načelnika«. (DZD CDISB, fond KZRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok. 16).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License