1 1 Osnutak Logora I Deportacija Zatocenica I Djece

1.1. Osnutak logora i deportacija zatočenica i djece
Dosljedno inspirirani nacističkom idejom biološke eliminacije rasnog protivnika ustaške vlasti u Sarajevu nastojale su je realizirati masovnom deportacijom Zidova u sabirne i radne logore.
Akcija hapšenja i prisilnog odvođenja u internaciju cjelokupnog židovskog stanovništva vršena je kontinuirano i sistematski.
Praktično oživotvorenje ideje o totalitarnom konfesionalnom, nacionalnom i političkom rješenju »židovskog pitanja« ustaše su nastojale sprovesti od trenutka neposredne uspostave svoje vlasti. Hapšenju rasno proskribiranog stanovništva bez obzira na spol i životnu dob pristupilo se odmah. Prethodno su sprovođene karakteristične mjere segregacione politike što je u cjelini davalo upečatljiv dojam kompletnog diskriminatorskog stava.1 Režirane antisemitske provokacije idejno zagriženih inicijatora i njihovih istomišljenika rezultirale su internacijom enormno velikog broja uhapšenika. Stoga se javio naročito aktualan problem smještaja deportiranih osoba, nažalost aktualan samo za zatočenike. U tu svrhu ustaše su koristili prolazna sabirališta. Kao prolazna sabirališta, namjenski preuređena za dalju deportaciju interniranih, poslužih su relikti razrušenih sinagoga, ruinirane bogomolje i drugi sakralni objekti, djehmično očuvane zgrade različite namjene i zatvori. U Sarajevu znatan broj interniranih koncentriran je u hramovima na Mejtašu, Baš-čaršiji, znatan dio u poluporušenoj zgradi »La Benovolencija«. Broj zatočenih na tom prostoru prevazišao je u relacijama normalnog ili bar elementarnog funkcioniranja života razumno prihvatljivu cifru.
Utvrđen plan sistematske fizičke likvidacije, uz prenapučenost zatočeničkih kapaciteta, ubrzao je dalju deportaciju zatočenih. Formirani su transporti interniraca koji su zatim upućivani u osnivajuće, novoformirane i ostale logore diljem NDH. Euforiju masovnog uništenja svega što je suprotno ideji i pravnom konceptu ustaške države, u kontekstu aktualne rastističke pohtike, često je kod branitelja te ideje svjesno pratila slaba organizaciona priprema pri akcijama dalje deportacije interniraca. Neki od tih transporata, uslijed prekobrojnosti zatočenika ili zbog nemogućnosti logora u koji su upućeni da ih prime, vraćeni su na polazište. Tako je Povjereništvo Židovske vjeroispovjedne opštine u Sarajevu javilo Zagrebačkoj vjeroispovjednoj općini 2,6. 11. 1941. godine da je »transport od 600 žena koji se vratio u Sarajevo proveo u vagonima bez kretanja, bez umivanja, uglavnom bez hrane 7 punih dana. Kakvo je njihovo stanje ne treba posebno opisati«.2 Nije isključeno da je upravo on kasnije bio osnova prvog transporta upućenog u Sabirni logor Đakovo. Jadno fizičko i duševno stanje vraćenih deportiraca u prolazna sabirališta uz minimum higijenskih uslova koja su ona pružala rezultiralo je pojedinačnim slučajevima infekcija.3 Zbog tendencije rapidnog širenja zaraze i prijeteće epidemije ustaše su bile primorane da zatočenike, preventive radi, privremeno vrate domovima dok se ne formiraju prigodna sabirališta. Stoga je konstatirano neophodno potrebnim da bi se »izbjeglo širenje zaraznih bolesti, koje bi ugrozilo čitavo građanstvo da se svi zatočenici koji su teško bolesni i zarazni odmah otpreme u bolnicu, a ostah da se upute svojim domovima u Sarajevu, sve do vremena dok se sa strane nadležnih državnih vlasti ne izrade podesni logori za njihovo zatočenje«.4 Naredba je izdana po nalogu vehkog župana Vehke župe Vrhbosna u Sarajevu. Hitrost akcije dalje deportacije interniranih i pod strogo kontroliranom paskom kućama privremeno vraćenih zatočenika rezultirala je definitivnom odlukom o daljnjoj internaciji u zarobljeništvo trenutno zatočenog jevrejskog življa s posebnom namjenom logorskog stacioniranja za židovske žene i djecu.5
Odluku je donio Ured I (Ustaško redarstvo, UNS-a (Ustaške Nadzorne Službe) kao najkompetentnije konstituirano tijelo u kompletnoj organizaciji policijskog aparata NDH s pravom donošenja odluka o upućivanju osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Birani delegati Židovske vjeroispovjedne općine iz Zagreba pri Židovskom odsjeku Ustaškog redarstva sa odlukom su upoznati 29. 11, dakle prvi.
U odluci se dispoziciono razhkuje niz značajki koje prethodno određuju karakter budućeg logora.
Prije svega izričito je naglašeno da se sve internirane žene i djeca odmah deportiraju u Osijek. Očita je namjera ustaša da logor u osnivanju prvenstveno bude sabiralište za žene i djecu raznih konfesija i riacionalnosti. Kao potvrda toj konstataciji je činjenica da se u prvom transportu pored židovskih nalazio manji dio srpskih žena i djece. Umetnuta nadopuna o izuzeću iznemoglih, starih i bolesnih, licemjerno formulirana a lažno milostiva, trebala je prikriti surovost i istinitost ciljeva ustaške akcije. A ona je upravo proisticala iz neophodnosti da se stare i bolesne internirke hitno ekspediraju iz Sarajeva zbog eventualne epidemije i mogućih komplikacija sa zdravstvenim stanjem lokalnog stanovništva. Na taj način Ustaško redarstvo je meritorno donesenom odlukom uspjelo opovrgnuti samo sebe. Na pitanje »da li će se ta intervencija provesti smještajem u skupne nastambe ili djelimično i smještajem po privatnim židovskim stanovima« odgovor je očekivan od podređenih policijskih i administrativnih distanci, konkretnije »osječkih vlasti«. Očito je da je odluka donesena na brzu ruku jer Redarstvo nije moglo naći odgovor na pitanje postavljeno najprije samom sebi. Time je hitnost intervencije istaknuta kao primarna u cijelom konceptu organizacionih priprema vezanih za evakuaciju interniraca.
Naredbenu inicijativu Ureda I o formiranju Sabirnog logora Dakovo s punom kompetencijom za njegovo konstituiranje preuzeo je Ured III (Ustaška obrana) UNSa. Sabirni logor Đakovo je za čitavo vrijeme trajanja bio pod upravom Ureda 111 UNSa, a kao dio integralno organiziranog kompleksa koncentracionih logora bio je podređen Zapovjedništvu sabirnih logora u Jasenovcu.6 Osnovne obaveze i zadatke iz svoje ingerencije Ured III je prenio na Župsku redarstvenu oblast u Osijeku. Time je status posrednog kontrolora i nadzornog organa nad logorom Župsko redarstvo zadržalo do preuzimanja direktne uprave od strane Ustaške obrane.
Odluku Župskog redarstva da se pronađe odgovarajuća lokacija i pogodne prostorije za smještaj internirki i djece trebala je provesti Zidovska vjeroispovjedna općina u Osijeku. Akcija se trebala sprovesti uz odgovarajuću asistenciju i »pomoć Stožera ustaškog pokreta u Osijeku i Logora ustaškog pokreta u Đakovu«.7
Ulogu osnivača Sabirnog logora Đakovo preuzeo je u tu svrhu posebno osnovan Odbor Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku.
Nošen tokom događaja Odbor je nastojao iskoristiti konzekventnost situacije u kojoj se našao. Sloboda akcije i relativno odriješene ruke u realizaciji posla pokrenuh su latentno prisutnu težnju o preuzimanju jurisdikcije nad unutarnjom upravom logora. To se moglo postići samo uz maksimalno zalaganje, aktivan i marljiv odnos prema postavljenim zadacima, dobrim organizacionim sposobnostima, volji koja nije nedostajala i ostahm relevantnim predispozicijama koje je Odbor posjedovao u rješavanju raznih problema vezanih za njegovo osnivanje. Župsko redarstvo je podržalo aktivan stav Odbora i suglasilo se sa njegovom intencijom o preuzimanju neposredne unutarnje kontrole logora u ruke Zidovske vjeroispovjedne općine Osijek.8 Tako je Odbor dobio izvjesnu autonomiju u rješavanju svih unutarnjih poslova vezanih za život logorašica i djece. Analizirajući stav Redarstva, zaključujemo da je takva odluka koristila njemu samome zbog minimalnog angažiranja na poslovima oko konstituiranja logora. Njegujući izvorno prisutan altruistički odnos i humanitarni stav prema, u vihorima rata, unesrećenim sunarodnjacima, članovi Židovske općine su u toj odluci našli i njenu protuvrijednost.
S tom namjerom formirana je Uprava Sabirnog logora Đakovo kojoj je osnovni zadatak bila direktna kontrola nad logorašicama i organizacija logorskog života.9
Opća situacija u kojoj se našla Židovska općina nije dozvoljavala bilo kakvo prolongiranje akcije. Stoga se Odbor odmah angažirao na realizaciji postavljenih zadataka. Oformljena je delegacija Odbora čiji je osnovni cilj bio pronalaženje pogodne lokacije i odgovarajućih prostorija za smještaj žena i djece. Kako su deportirci trebali biti dopremljeni u najskorije vrijeme delegaciji je ograničen rok za rješenje postavljenog problema. On je iznosio 5 dana jer je u tom vremenskom razdoblju očekivan dolazak transporta (koji je došao 05. 12. 1941. godine). Nastamba za snvještaj interniranih žena i djece nađena je u predviđenom terminu. Delegacija Odbora Zidovske vjeroispovjedne općine Osijek je potragu za pronalaženjem odgovarajuće lokacije i smještaja logora završila u Đakovu. Za mjesto budućeg logora izabrana je zgrada napuštenog mlina »Cereale« vlasništvo Đakovačke biskupije.10 (Vidi prilog br. 1, fotogr. 1, 2, 3, 4, 5. str. 107, 108, 109).
Zgrada je bila namijenjena aprovizaciji i selekciji žita a prvenstveno je služila kao mlin. Građena je na tri kata. Bila je duga četrdeset a široka deset metara. Betonirano prizemlje zauzimalo je 400 m2 i u njemu su se nalazile sanitarne prostorije. Korisna površina ostala tri kata iznosila je 1200 m2. Pod je bio od daske. Zgrada je bila hladna, s ogoljelim zidovima i bez električnih instalacija. Veći broj prozora bio je razbijen. U cjelini gledano, mada djehmično ruiniran, mhn se isto tako mogao renovirati i dovesti u upotrebno stanje. Za logorašice to je značilo obezbjeđenje elementarnih životnih uslova. S namjerom da izvrši renovaciju mlina i provede planirani smještaj zatočenica osječka Zidovska općina obavijestila je Zidovsku opštinu u Sarajevu. U obavijesti se kaže da će se prizemlje objekta »upotrebiti za smještaj: kuhinje, praonice, umivaonice… Gornje tri prostorije počinjemo sutra (12. 12. 1941. godine) uređivati za nastambu. Poručene su odgovarajuće peći za loženje sa piljevinom. Nabavlja se materijal za montiranje električnog svjetla. Sastavljaju se ležajevi od dasaka. Prostorija će biti sposobna za prijem pridolazećih zatočenica sredinom ovog tjedna.«11 Logor je bio u neposrednoj bhzini centra grada a zgrada mlina u jednoj od glavnih đakovačkih ulica, na putu koji je vodio za Osijek (danas uhca Vladimira Nazora). Veliki dugi zid odvajao je logorski prostor od cestovnog dijela ulice.
Odmah se mora reći da je odabranu lokaciju za smještaj logorašica i djece podržala Zupska redarstvena oblast u Osijeku. Koincidentni stav Redarstva s akcijom židovskog Odbora bio je razumljiv zbog niza pogodnosti koje je smještaj pružao. Najvažnija od komponenti bila je bhzina Osijeka kao glavnog urbanoadministrativnog centra Velike župe Baranja i prisutnost ustaških vojnopohtičkih i policijskih organa vlasti. Ona je omogućavala direktnu upravu i isključivu kontrolu log ora bez većih financijskih troškova gdje je sav teret snosila Zidovska općina. Broj đakovačkih stražara reduciran je na jednog ili dvojicu u smjeni a sveukupno četvoricu, ah i njihovo angažiranje moglo se ocijeniti minimalnim, pa čak i nepotrebnim.12 Jer brza i efikasna intervencija »osječkih vlasti« bila je moguća u slučaju potrebe iz bilo kojih eventualnosti.
Obezbjeđenjem smještaja realiziran je prvi u nizu preduslova pri deportaciji transporta interniranih židovskih i manjim dijelom srpskih žena i djece.
Akcija upućivanja transporta žena i djece u đakovački logor reahzirana je i uz suradnju židovskih vjeroispovjednih općina Zagreb, Osijek, Slavonski Brod i Sarajevo.13 Općine su međusobno surađivale iz sljedećih razloga. Prjje svega bile su neposredno uključene u akciju te su morale kontaktirati s kompetentnim ustaškim vlastima kao inicijatorima evakuacije deportiraca. Istovremeno je vršena prepiska s osnovnim ciljem kako spasiti i pomoći unesrećenim zatočenicama i njihovoj djeci. Stoga je težak put deportiraca od Sarajeva do Osijeka trebao biti vidno olakšan brižnom pažnjom njihovih sunarodnjaka.
Židovska opština u Sarajevu definitivno je obaviještena od zagrebačke Zidovske općine da će transport od 1300 do 1400 žena i djece biti upućen na novo odredište predviđeno za smještaj interniraca u Osijeku. Transport je krenuo iz Sarajeva 01. 12. 1941. godine, rano izjutra.Internirke i djeca su deportirani željeznicom. Put do logorskog odredišta je išao kroz Slavonski Brod. Iz tog razloga članovi brodske Zidovske općine su zamoljeni. od Židovske opštine u Sarajevu da organiziraju doček transporta te da fizičkom pomoći i rnaterijalnim prilozima ublaže nevolje napornog puta. Nakon iscrpljujućih naprezanja u toku trodnevne golgote »03. 12. 1941. godine u 23 sata stigao je u željezničku stanicu Slavonski Brod posebni vlak sa. 1400 do 1500 žena i djece iz Sarajeva«. 14 Zatočenicama je obećana, i nadasve neophodna, pomoć efikasno i potpuno. Najprije kod prenosa prtljaga prilikom prelaza deportiraca iz vlaka kojim su došli u vlak za Dakovo. Za doček transporta planirana je, organizirana i po dolasku zeljezničke kompozicije pružena materijalna pomoć u hrani (čaj, kruh, sir, kobasice…), obući, sakupljani su jastuci, i slamnjače. Kako je transport imao bolesnih, provedena je elementarna higijenskozdravstvena zaštita. Potporom u materijalu i financijskom subvencijom pridružila se i Zidovska vjeroispovjedna općina u Osijeku.15
U međuvremenu sarajevska Zidovska opština obavijestila je Zidovsku općinu u Osijeku da će žene i djeca na novo mjesto internacije stići najkasnije 05. 12. 1941. godine. Transport je stigao u predviđeni dan, rano izjutra. Iz Osijeka je 06. 12. poslan dopis Odbora Skrbi za logore u kojem se iznose podaci o općem psihofizičkom stanju zatočenica neposredno po dolasku u Sabirni logor Đakovo. U njemu se kaže: »Uglavnom na 1200 m2 patosovnog prostora smjestili smo prilično slame, naša muška i ženska sekcija daje sve od sebe kako bi zatočenike snabdjela sa tophm čajem. Transport je stigao sa 25 bolesnika. Ima dva slučaja upale pluća i jedan slučaj poremećenog uma. Međutim, ima jedan sretan slučaj. Jedna zatočenica je rodila u bolnici 'Sestara Milosrdnica' zdravo muško dijete. Majka je dobro, kumstvo je preuzela Zidovska bogoštovna općina Osijek… Pitka voda u logoru je iz arteškog bunara. Moral je sjajan. Vaše omladinke surađuju u organizaciji i radu, kancelarija će zaposliti njih 10.«16
Štura obavijest interpretirana službenim jezikom ipak je ilustrativno dala pregled općeg zdravstvenog i moralnog stanja zatočenica. S naglašenim optimizmom istaknuta je vjera u opće poboljšanje životnih uvjeta u kojima su se našle internirke i djeca. Neposredno po dolasku transporta istaknuta je potreba njegovog smještaja i sanacije.
Zatočenice i djeca su u toku puta bih izloženi hladnoći, naporu, gladi i bolesti. Stoga je hitno pružena trenutno moguća medicinska pomoć bolesnima i higijenskozdravstvena zaštita koja se sastojala u kupanju, dezinfekciji i cijepljenju protiv tifusa. Židovska »Pučka kuhinja« nastojala je podmiriti potrebe za hranom. Cjelokupno židovsko stanovništvo Osijeka zamoljeno je da pristupi pečenju »kruha od najmanje dva do tri kilograma« i da na dobrovoljnoj osnovi ućestvuje u potpori gladnih svim prehrambenim artiklima. Trebali su ih prikupiti židovski omladinci organizirani u tzv. »Leteću ekipu« angažirani na poslovima vezanim za sva akutna logorska pitanja. Pasivno i po strani nisu ostale niti omladinke dopremljene transportom. Tako je istaknuto da i »vaše (sarajevskeop. aut.) omladinke surađuju u organizaciji i radu«. Doček deportiranih od strane članova osjećke Zidovske općine bio je za svaku pohvalu. Međutim, jedan dio organizacijskih priprema u vezi sa smještajem transporta nije proveden u potpunosti. Zatočenicama i djeci, obzirom na godišnje doba, morala se obezbijediti topla voda u zatvorenoj prostoriji i adekvatniji smještaj od ležajeva na podu.17 Najvjerojatnije da je vremenski rok za pronalaženje odgovarajuće lokacije i smještaja bio odveć kratak za članove osječke Zidovske općine čime je znatno poremećen plan priprema za doček i smještaj zatočeniea. No interventnom akcijom i maksimalnim angažiranjem svih članova Općine nadomješten je zaostatak u vremenu. Upućen je apel svim njenim članovima i ostalim židovskim općinama da se hitno pruži pomoć zatočenieama darujući im rublje, odjeću, tekstilne potrepštine za kolektivnu upotrebu. Međutim, »akcija oko nabavke tih najosnovnijih stvari nije bila lišena pljačke od strane ustaša«.18 U prilog toj konstataciji ističe se podatak da je župan Velike župe Baranja Stjepan Hefer 24. XII 1941. godine obavijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu da »ustaška bojna na svoju ruku plijeni stvari koje židovska obćina sabire između sebe i šalje u logor u Đakovo kao hranjivih stvari i za spavanje«, te da »židovska obćina uglavnom vodi brigu pod kontrolom povjerenika i župskog redarstva za ove u logoru u Đakovu pa zabranite da se nepozvani mješaju u ovaj posao i isti otežavaju«. Naročito dosta pažnje posvećeno je uređenju unutrašnjosti zgrade mlina »Cereale«. Preuređivale su se prostorije za stanovanje, dopremane peći ložive na piljevinu, hitno izgrađivali ležajevi od dasaka. Može se konstatirati da su logorašice nedugo po dolasku »svaka imale dobro pripremljen ležaj, higijenske prilike po najboljoj mogućnosti, dobru ishranu i što je glavno mir nakon teškog mučenja…«19 Da je financijska situacija osječke Zidovske općine bila povoljnija, njeni članovi, angažirani na svim poslovima vezanim za logorska pitanja, bili bi mamje orijentirani na novčane priloge i ostale milosrdne poklone darovalaca. Time bi komplementarna pomoć logorašicama bila potpunija, ako ne i cjelovita, a zdravstvenohigijenska zaštita i njega zatočenica intenzivnija.
Srećko Bujas, povjerenik sarajevske Židovske opštine i predstojnik Kotarskog suda u Sarajevu, pismeno je potvrdio primljeni dopis iz Osijeka od 06. 12. 1941. godine.20 On se zahvalio Židovskoj općini u Osijeku na kompletnoj pažnji posvećenoj zatočenicama i djeci i organizaciji smještaja a zatim istakao punu spremnost svoje opštine na suradnju čime bi posao zbrinjavanja zatočenica bio olakšan.
U međuvremenu pogromaška djelatnost ustaša u Sarajevu nastavlja se nesmanjenim intenzitetom. Opća je konstatacija židovskog stanovništva ispunjena »zaprepaštenjem« i strahom »da je akcija odvođenja nastavljena« mada su je oni sami »na osnovu ovdašnjih vijećanja« smatrali definitivno okončanom. Provjerenim metodama segregacione politike ustaše su još aktivnije pristupile masovnom hapšenju rasno nepodobnog stanovništva i njihovoj internaciji u zato predviđena prolazna sabirališta. Meposredno po upućivanju prvog transporta akcija »sakupljanja« jevrejskog življa. za drugi đakovački transport je nastavljena, čime je održan njen kontinuitet.
»Od zadnjeg transporta ostalo je u zgradi 'La Benevolencija' oko 140 interniraca, od kojih polovinu predstavljaju muškarci, a drugu polovinu žene koje nisu bile sposobne za transport. Danas se nastavlja sa daljim sakupljanjem. Do sada je sakupljeno oko 100 osoba, što muških što ženskih a sa sakupljanjem se nastavija.«21
Kvantifikativno gledano, ovo i ostala privremena sabirališta predstavljala su novu veliku koncentraciju privremeno interniranih Židova predviđenih za dalju deportaciju u logore. Strahovanja autohtonih Jevreja o narednim ne manjim deportacijama činila su se opravdanim a konačno su se praktično i potvrdila. U kontekstu navedenih događaja i pretpostavki očekivana je otprema drugog transporta žena i djece za Đakovo. Nedugo potom sarajevska Židovska opština upućuje dopis Židovskoj općini u Zagreb u kojem izvještava da će »u toku sutrašnjeg dana, odnosno ponedjeljak (20. 12. 1941. godine) biti iz Sarajeva otpremljen transport iz zgrade 'La Benevolencija' kao i to da će već postojeći broj kompletirati. Namjera je da se sve žene i djeca upute u Đakovo, kako će se tamo broj od preko 500—600 smjestiti i mi se pitamo?«28 Tačan datum deportacije odgođen je zbog namjere ustaša da se već utvrđeni broj zatočenika »kompletira«. Kada je poznati broj interniraca proširen sa 200—300 dopremljenih osoba od čega znatan dio muškaraca, transport je mogao krenuti. Konačno »sinoć je (u noći 23. 12. — op. aut.) otpremljen iz Sarajeva transport sa pribhžno 1000 osoba od kojih 800 žena, u pravcu Jasenovca odnosno Đakova. Najvjerojatnije da je među ovima oko 250 osoba u dobi preko 60 godina a mnogo ih je bilo sakatih, slijepih, uzetih, teško bolesnih i drugih. «23
Transport interniraca otpremljen je željeznicom. Tako je put do logorskog odredišta u Đakovu i ovoga puta vodio preko Slavonskog Broda. Brodska Zidovska općina je obaviještena od strane Zidovske opštine u Sarajevu o skorom dolasku transporta a njeni članovi su zamoljeni da pruže prvu pomoć deportircima. Kompozicija je stigla na željezničku stanicu 23. 12. oko 20 sati. Njenih 19 vagona, 18 za deportirce i jedan komforni za ustašku pratnju, odmah je odvojeno na pomoćni kolosijek. Neposredno po dolasku transporta pružena je pomoć interniranim muškarcima, ženama i djeci. Ta sohdarna akcija bila je nužna jer je jadno fizičko stanje transportiranih tjeralo na tu neophodnost članove brodske Zidovske općine. Minimalni su bili životni uslovi u vagonima sa prosjećno 60—70 zatočenika. Dug put ispunjen naporom i strahom, nedostatak uslova za higijenu i fiziološke potrebe, glad, žeđ, davali su izgled općeg psihofizičkog stanja deportiraca. Odmah je pružena najnužnija pomoć.24 Vrlo je vjerojatno da se kao i prethodna najviše sastojala iz materijalnih potrepština. Dakle hrana, odjeća, obuća, pokrivači, bih su osnova materijalne pomoći. Istovremeno je ustaška pratnja, najvjerojatnije u Brodu, provela akeiju klasifikacije na osnovu spolnih razlika s namjerom da od cjelovite kompozicije oformi dva transporta. Tendencija je bila otpremiti transport muškaraca za Jasenovac, što je i učinjeno, dok su žene i djeca ostali zarobljeni u uskotračnim vagonima do dolaska širokotraćnih za Đakovo. Premješteni su po njihovom dolasku. Dalja humanitarna pomoć ženama i djeci od strane židovskih omladinaca nije bila moguća. Ustaška pratnja nije dozvoljavala prići vagonima da bi se internircima pred nastavak puta obezbijedile najnužnije potrepštine.
Prema tvrdnji ustaške pratnje mješoviti transport je brojao 160 muškaraca i 640 žena i djece. Međutim, »precizno« konstantiran broj od 800 transportiranih zatočenika nije bio stvaran i ni blizu konačan. Kvantifikativni podaci pokazuju da se njegova stvarna cifra kretala u relacijama od 1000 do 1200 interniraca. »Vjerodostojne« podatke po mjerilima ustaške pratnje brodska Zidovska općina je dostavila Zidovskoj opštini u Sarajevo. Reakcija njenih članova sklonija je demantu i kategoričkoj tvrdnji da »njihove brojke po našem saznanju, ne odgovaraju stvarnom stanju, jer je transport u svakom slućaju brojao bar 1000 a ne kako Brod javlja 800 osoba«.25 Tim prije jer je i ranije istaknuto da je iz Sarajeva »odpremljen transport sa približno 1000 osoba od kojih oko 800 žena, u pravcu Jasenovac odnosno Đakovo…« Potrebno je istaći da su židovski omladinci angažirani na pomoći deportircima saznali od muškaraca koji su došli transportom da broj interniraca dostiže cifru od 1200. I u izvještaju Zapovjedništva Drugog domobranskog zbora Glavnom stožeru Domobranstva o situaciji na njegovom području u vremenu od 16. do 31. 12. 1941. godine javljeno je da se ubrzo očekuje rješenje »židovskog pitanja« u NDH i da je iz Bosne »veći broj žena i djece (oko 1200) doveden u Slavoniju (Đakovo) dok su muškarci poslati u logore…«26 Preciznu interpretaciju brojnog stanja interniraca došlih u ovom a i u prethodnom transportu teško je konstatirati. U izjavi Zidovske općine Slavonski Brod kaže se da je u »Dakovo, po našem saznanju, stiglo 700 žena i djece, bit će da je u onom transportu bilo više od 800 ljudi, ah točan broj nikada ni kod jednog transporta nismo mogh saznati«.27
Izvještaj Židovske općine u Osijeku o dopremi žena i djece nije bio pravovremen kao prethodni pri dolasku prvog transporta u Sabirni logor Đakovo. Sarajevska Zidovska opština ističe bojazan za đakovački transport kroz tvrdnju da od osjećke Zidovske općine nije »primila nikakve obavijesti o sudbini Zenskog dijela transporta, koji je iz Sarajeva pošao u noći na 23. ovoga mjeseca«.28 Bojazan nije proisticala samo iz toga da li će u potpunom broju stići na odredište nego i kako smjestiti toliki broj u zgradu mlina. Isticala se činienica da je isključena svaka mogućnost »daljeg primanja novih zatočenica« jer »nema rnjesta ni za one iz prvog transporta…« U perspektivi pridolazećih događaja to pitanje postalo je još aktueinije. Naime, u novoformirani logor dopremljene su židovske žene i djeca iz Slavonske Požege i Slavonskog Broda.29 Kod ovih transporata neizvjesno je pitanje da li su internirke direktno deportirane za Sabirni logor Đakovo ili indirektno, što je vjerojatnije, i to najprije za Staru Gradišku a tek potom otpremanjem transporta slavonskih žena i djece iz gradiškog za đakovački logor. U svakom slučaju iz Slavonske Požege su ustaše 25. 12. 1941. godine prikupili sve Židove, odvojene su žene i djeca od muškaraca, da bi svi skupa 27. 12. bili prebačeni u Novu Kapelu. Muškarci su zatim otpremljeri za Jasenovac a »žene sa djecom za logor Đakovo«. U Slavonskom Brodu je pred početak rata bilo 283 Židova. Do 22. 01. 1942. godine svi su pohapšeni kao i u Slavonskoj Požegi. Identičnirri metodama spoine klasifikacije grupirani su internirci u dva transporta. »Žene I djeca đo 14 godina odvedeni su u Đakovo« a muškarci u Jasenovac.
Na osnovu spiska žrtava fašističkog terora logora Đakovo sahranjenih na jevrejskom groblju u Đakovu i popisa zatočenica Sabirnog logora Đakovo deportiranih iz Sarajeva 01. 12. i 23. 12. 1941. godine (vidi Prilog br. 3) relativno tačno možemo utvrditi broj logorašica a za pojedine od interniranih osoba sasvim sigurno mjesto rođenja, kao i mjesto stanovanja iz kojih su deportirane na konačno logorsko odredište.30 Kada govorimo o Sabirnom logoru Đakovo prije svega konstatiramo da je to mjesto internacije sarajevskih židovskih žena i djece. Logorašice su bile rodom iz svih krajeva Bosne, uglavnom iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Travnika, Turbeta, Maglaja, Dervente, Žepča, Tešnja, Bosanskog Broda, Goražda, Čajniča, Gračanice, Bijeljine, Vlasenice, Tuzle, Višegrada, Bosanskog Petrovca, Bihaća, Bugojna, Jajca, Mostara i drugih manjih mjesta. Veoma mah dio židovskih žena i djece živio je u drugim mjestima kao što su Olovo, Bihać, Banja Luka, Zenica, Tuzla. Iz Slavonije i Baranje židovske internirke i djeca u đakovački logor su deportirane uglavnom iz Slavonskog Broda i Slavonske Požege mada su bile rodom ne samo iz tih mjesta nego i iz Pakraca, Sibinja, Vrpolja, Vinkovaca, Piškorevaca, Slavonskog Samca, Nove Gradiške, Đakova, Našica, Osijeka i drugih krajeva. Znatan dio zatočenica bio je rodom iz Zagreba, Apatina, Daruvara, Vukovara, Koprivnice, Varaždina, Podravske Slatine, Murske Sobote, Petrinje, Ludbrega, Sombora, Cakovca, Karlovca, Vršca, Beograda pa čak i Skoplja, Bitolja i drugih mjesta što je đakovačkom logoru na izvjestan način davalo općejugoslovenski karakter. Bitna je. i značajka da je dio židovskih izbjeghca, u ovom slučaju žena i djece, konfiniranih iz Austrije (najviše Beč), Mađarske, Poljske, Bugarske, Ceške i Slovačke također zatočen u. Đakovu, gdje je tragično i okončao životni put. Zahvaljujući toj činjenici, općejugoslavenski karakter logora, promatran u kontekstu topografske identifikacije, proširen je internacionalnim obilježjem. U Arhivu Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, u vidu autentičnog dokumenta njemačke provenijencije, nalazi se djelomično utvrđen spisak Židovki Sabirnog logora u Đakovu konfiniranih iz krajeva van Jugoslavije. Donosimo ga u cijelosti:

Prezime i ime Mjesto
01. Majerović Berta Bilka
02. Weiss Paula Wien
03. Frank Irma Sopron
04. Deutsch Roza Papa
05. Fuchs Jolanka Siklos
06. Rosenfeld Serafina Rabicsas
07. Schwartz Ella N.Ujvar
08. Hochberger Maria Wien
09. Felkovitsch Therese Wien
10. Suslah Ana Lembere
11. Deutsch Ida Wien
12. Fisher Josefina Papa
13. Gosnove Vilma Wien
14. Lang Charlotte Szigetvar
15. Low Malvine Keszthely
16. Wessely Wilma Pšibrani
17. Muller Emilia Brestorn
18. Horwitz Ida Galron
19. Mautner Elsa Galron
20. Hochstetter Berta Wien
21. Maestro Klara Wien
22. Sternberg Margarete Pecs
23. Fridmann Emma Esslingen
24. PoUak Emma NagyKanizsa
25. Spitzer Lenka Pecs
26. Adler Paula Cegled
27. Lieblin Sali Polen
28. Reiss Frieda Miskolc
29. Schneetropl Janette Kolomea
30. Lustig Stela Wien
31. Rosenfeld Ida Ungarn
32. Wermes Elza Pecs
33. Reis Hermine Polen
34. Samlaitsch Juliška Ungarn
35. Eisinger Ida Wien
36. Sternberg Ester Kaloca
37. Fuchs Helene Metz
38. Neumann Gisela Ungarn
39. Konig Hermine NagyKanizsa
40. Silink Mira Polen
41. Zimbula Sofie Ungarn
42. Seligmann Johanna Budapest
43. Beinhatzer Olga Ungarn
44. KalavKaho Ella Wien
45. Nauman Alice Wien
46. Pollak Klementine V. Karpat«
(Vidi Prilog br. 2: Dok. br. 1)
Ako izložene konstatacije uzmemo kao premise za jedan opći zaključak o konačnom broju zatočenica, utvrdit ćemo da su do sada evidentirane žrtve logora disproporcionalne njihovom stvarnom stanju. Tačna interpretacija i nije moguća jer kvantitativni podaci konfiniranih Zidovki iz krajeva van Jugoslavije, osim poznatih, nisu prikupljeni na jednom mjestu te stoga možemo pretpostaviti da ne predstavljaju egzaktnu brojnu tvrdnju. Također neutvrđen je i spisak srpskih žena i djevojaka (pretpostavlja se da ih je bilo oko 50) upućenih u logor zajedno sa prvim transportom židovskih internirki. Treba istaći da indikativni podaci o židovskim ženama iz Tuzle i Zenice, deportiranim u đakovačko sabiralište, predstavljaju vrlo važan podatak u nizu komponenti koje govore o nepotpunoj brojnoj identifikaciji zatocenika navedenog logora.31
S obzirom da su evidentirane brojke deportiranih žena i djece najčešće aproksimativne i utvrđene kao nedefinitivne može se reći da je »prema nepotpunim spiskovima tu bila 1881 osoba, od toga 674 djece (36%), 336 dječaka i 348 djevojčica u dobi od novorođenčadi do 16 godina, skoro isključivo iz Bosne. «32 Kroz navedenu tabelu nastojat ćemo putem kvantitativnih i procentualnih pokazatelja što plastičnije prikazati starosnu strukturu zatočenica i djece stacioniranih u Sabirnom logoru Đakovo.

Tabela 1.
Životna dob Brojno stanje Procentualni pokazatelj
1. od 1—5 godina 174
2. od 8—10 godina 265
3. od 10—15 godina 263
4. od 15—20 godina 121
5. od 20—30 godina 197
6. od 30—40 godina 252
7. od 40—50 godina 268
8. od 50—60 godina 169
9. od 60—70 godina 121
10. od 70—80 godina 39
11. od 80—90 godina 8
12. od 90—100 godina 1
neutvrđene godine starosti 3
S V E G A: 1881 100,00 %
1. 9,25 %
2. 14,09 %
3. 13,98 %
4. 6,44 %
5. 10,47 %
6. 13,40 %
7. 14,25 %
8. 8,98 %
9. 6,43 %
10. 2,07 %
11. 0,43 %
12. 0,05 %
0,16 %
Tabelarni prikaz nije potrebno tumačiti. Činjenice samo treba generalizirati i svesti pod zajednički pojam emocionalnog i etičkog digniteta. Ljudi sposobni da nejaku djecu i nemoćne starce surovo osude na najtežu moguću kaznu sasvim sigurno stoje u snažnom kontrastu sa značenjem tog pojma.
1 »Deportacijama i odvođenjima u koncentracione i radne logore prethodili su otvoreni napadi na sakralne objekte, konfesionalne i druge institucije Židova… Biološkom genocidu nad Židovima prethodile su mjere koje su se konkretno manifestirale na rušenju i demoliranju sinagoga, paljevini hramova i drugih vjerskih institucija, devastiranju groblja i skrnavljenja spomenika, obustavi djelovanja židovskih dobrotvornih, kulturnih, umjetničkih, sportskih i drugih društava, kao i isključenju članova Židova iz svih nežidovskih kolektiva i zajednica.« (Vasiljević Zoran, Sabirni logor Đakovo, Zbomik CDISB, god. 22, br. 1, Slav. Brod, 1985, 179—180).

2 [Arhiv Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu (dalje: AJIM), k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—40].
3 »Već se pojavio jedan slučaj crvenog vjetra, više slučajeva svrabi, slučaj ludila po općem mišljenju skorih dana nastat će opća epidemija svih mogućih zaraznih bolesti.« (AJIM, k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—46).
4 AJIM, k. 65, fasc. 1-1, dok. 1-63.
5 “… da se sve internirane žene i djeca, izuzev slučajeva iznemoglosti, radi visoke starosti i bolesti i drugih sličnih razloga, bez zatezanja otpreme u Osijek i tamo interniraju. Da li će se ta internacija provesti smještajem u skupne nastambe ili djelimično i smještajem po privatnim židovskim stanovima to će ovisiti od osječkih vlasti i mogućnosti za smještajem na jedan ili drugi način u Osijeku.” Pinto, Avram i Pinto, David. Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH. Sarajevo, 1972, Jevrejska opština, 61).
6 Vasiljević Zoran, n. d., 188.
7 Lazić Dušan. Organizacija policijsko-obavještajne službe »Nezavisne Države Hrvatske«. Zbornik Matice srpske, br. 10, Novi Sad, 1974, 159.
8 »Za uzvrat sa Redarstva je obećano da će cela unutarnja uprava biti prepuštena Zidovskoj bogoštovnoj općini u Osijeku.« AH, fond ZKRZ, GUZ—2235/7b2—45, kut. 10. Izjava svjedoka Grünbaum Vlade.
9 Vasiljević Zoran, n. d., 188.
10 »Zgrada je služila u predratnoj Jugoslaviji kao veliko skladište žita a u toku oslobađanja grada ona je zapaljena te je sva izgorjela samo su ostale djelimično druge zgrade sadašnjeg PIK-a mašinska radiona.« (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 19).
11 Pinto A. i Pinto D., n. d., 28.
12 Za vrijeme okupacije postojao je u Đakovu logor čiji su stražari bili i općinski redari: Čajkovac, Nekić, Radotović i Purda. (DZD CPSB fond KZRZ, k. 58/1, fasc. 1., dok. 298/45).
13 Navedene Zidovske vjeroispovjedne općine financirale su se iz sljedećih organizacionih jedinica:
ŽVO Zagreb iz židovskih općina: Bjelovar, Daruvar, Karlovac.Koprivnica, Križevci, Kutina, Ludbreg, Pakrac, Sisak, Slavonska Požega, Varaždin i Virovitica. ZVO Sarajevo iz židovskih opština: Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Bosanski Novi, Bosanski Brod, Derventa, Doboj, Dubrovnik, Mostar, Sanski Most, Travnik, Tuzla, Visoko, Višegrad, Zavidovići, Zenica i Zvornik.
ŽVO Osijek iz židovskih općina: Brčko, Slavonski Brod, Donji Miholjac, Đakovo, Našice, Nova Gradiška, Osijek, Podravska Slatina, Ruma, Hrvatska Mitrovica, Valpovo, Vinkovci, Vukovar, Zemun i Ilok. (AJIM, k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—30).
14 P i n t o A. i P i n t o D., n. d., 14. Uopćena kvantitativna predstava o ekspediranju sarajevskog transporta sa nedovoljno precizno konstatiranom cifrom od 1300 do 1500 interniranih žena i djece dobila je svoju posebnost kroz precizno izlaganje Narcise Lengel-Krizman u kojem se navodi da je u Sabirni logor Đakovo stigao »prvi transport iz Sarajeva sa 1197 žena i djece«. (L e n g e 1-K a r i z m a n, Narcisa, Prilog proučavanju terora u tzv. NDH, Zenski sabirni logori 1941— —1942. godine, Povijesni prilozi, br. 4 (1), IHRPH, Zagreb, 1985, str. 24).
15 “S tom namjerom upućena je molba (sarajevske Židovske opštine – op. aut.) u zagrebačku Židovsku općinu da dostavi 100 000 kuna osječkoj Židovskoj općini za pokriće prvih troškova pri smještaju zatočenica.” Isto, 28.
16 Isto 30
Po dopremi prvog transporta zatočenica moglo se ustvrditi da se žene i djeca “nalaze u relativno dobrom zdravstvenom stanju”. Lengel-Krizman, Narcisa, n.d., 24
17 » Logorašice su morale ići pod tuš, ti su tuševi bili montiraii u velikom šatoru, sjećam se da smo goli čekali na red, da je bilo hladno. Nakon tuširanja stajali smo u dugom redu da bi “fasovali” stare voiničke deke i nešto hrane, a zatim smo se nekim uzamm stepenicama popeli u veliku dugu prostoriju gdje smo ugrabili neko slobodno mjesto i smjestile se na podu. « (Pismo Bjanke (Levi) Auslender autoru od 8. 12. 1984. godine.)
18 L e n g e l-K r i z m a n, Narcisa, n. d., 24—25.
19 Bilten udruženja Jevreja Jugoslavije u Izraelu (dalje Bilten), 9/1980 str. 11. Bilten koristio iz AJIMa Beograd.
20 »Potvrđujem primitak Vašeg dopisa od 6. prosinca, dopis Odbora Skrbi za logor br. 1043/41 i okružnicu br. 1 Uprave Sabirnog logora Đakovo « (AJIM, k. 21, fasc. 7—1, dok. 13).
21 AJIM, k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—36.
22 AJIM, k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—20.
23 AJIM, k. 65, fasc. 1—1, dok. 1—7. »… Otpremljen je novi transport Jevreja iz Sarajeva za Đakovo, u njemu je bilo 800 žena i djece, žena u dubokoj starosti i teško bolesnih ima preko 200.« (Pinto A. i Pinto D., n. d., 35).
24 »Prema izvještaju brodske Općine ista je transport dočekala i snabdjela okriepom…« (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 10).
25 Isto.
26 Građa za historiju narodnooslobodilaćkog pokreta u Slavoniji (dalje: Građa), Slavonski Brod, 1963, knj. II, dok. 7, str. 7.
27 Pinto A. i Pinto D., n. d., 18. Grünbaum Vlado, angažiran na mjestu pomoćnika upravitelja Sabirnog logora, obavještava nas da je »transport od 700 žena i djece iz Bosne i manja grupa Srpkinja, takoder iz Bosne, stigao u Đakovo«. (Bilten, 11). Glaisner Dragutin, u izjavi KZRZ Osijek, navodi podatak da je »drugi transport brojao 650 duša«. (AJIM, k. 24. fasc. 8—1, dok. 9). Narcisa Lengel-Krizman ističe da je u đakovački Sabirni logor stigao »i drugi transport sa 668 osoba«. (Lengel-Krizman Narcisa, n. d., 24). 28 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 10.
29 Depo znanstvene dokumentacije (DZD) CDISB, fond KKRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok. 7 i 8. Samo popis zatočenica i djece stiglih iz Stare Gradiške u Đakovo (navodimo ga u prilogu rada) identificira 130 židovskih žena i djece iz Slavonskog Broda, dok na osnovu evidencije Spisak zatočenica Sabirnog logora Đakovo (također ga navodimo u prilogu rada) takvu činjenicu ne možemo registrirati. Stoga je vjerojatnije da su internirci najprije deportirani za logor Stara Gradiška a tek potom transportirani iz gradiškog za đakovački logor.
30 P i n t o Avram, Jedinstveno groblje logorskih žrtava u Đakovu, Sarajevo, 1980. Spisak žrtava fašističkog terora logora Đakovo sahranjenih na Jevrejskom groblju, i Popis mterniranih i ubijenih Židova u logoru Đakovo. AH, sig. a6/2. Popis zatočenica Sabirnog logora Đakovo deportiranih iz Sarajeva 1. 12. i 23. 12. 1941. godine (vidi Prilog br. 3).
31 U Arhivu Hrvatske se nalazi »Popis žena i djece u Sabirnom logoru Đakovo, stigle iz Tuzle (manji broj — op. aut.) i Sarajeva koji sadrži 223 lica…« (Popis interniranih i ubijenih Zidova u logoru Đakovo. AH, sig. a6/2). U AJIMu se nalazi dokument sa djelimičnim popisom Jevreja Zenice koji su ubijeni u logorima, sa upisanih 12 Zidovki dopremljenih u Sabirni logor Đakovo već 1941. godine. Moguce je da je izvjestan broj zeničkih Zidovki deportiran zajedno sa ženama i djecom interniranim iz Sarajeva za Đakovo u toku prva dva transporta. Time je dopuštena solucija da su kapaciteti oba transporta nadopunjavani prikupljenim židovskim ženama i djecom na usputnim stanicama. (AJIM, k. 25, fasc. 4—1, dok. 3).
O nepotpunoj brojnoj identifikaciji zatočenika govori i izvještaj da je Redarstvena stanica Sarajevo uputila policijski radiotelegram 22. decembra 1941. Ravnateljstvu Ustaškog redarstva — Židovski odsjek, o upućivanju »u sabirni logor Jasenovac 70 četnika-komunista i komunistkinja i 55 Židova u zatočenički logor u Đakovu«. (M i l e t i ć Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945, Dokumenta, knj. 2, dok. 40, str. 108).
32 Deca, rat, revolucija, Poruke NOB u brizi za decu — Titovoj generaciji slobode, Jugoslovenska konferencija za socijalne delatnosti, Beograd, 1981, 163—164. (Dalje: Deco, rat revolucija). Zajedno s prvim tran sportom židovskih internirki stiglo i oko 50 srpskih žena i djevojaka. Njihov spisak nije evidentiran. »U prva dva transporta stiglo u logor 1830 židovskih žena i djece i 50 srpskih djevojaka.« (DZD CDISB. Dr. Vinski Pavle, elaborat »O progonima Židova okruga Osijek«, str. 79).
»U prva dva transporta dovedeno 1830 žena i djece Jevreja i 50 srpskih djevojaka.« (P e r š e n Mirko, Ustaški logori, Stvamost, Zagreb, 1966, 47).
»U logor Đakovo je … stiglo 1830 jevrejskih žena i djece i 50 Srpkinja iz Bosne.« (Spomenica 1919—1969, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1969, 95).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License